Autostoperi – kriminalci ili misionari?

U zapadnim zemljama je “hitchhiking through Europe”, u slobodnom prijevodu autostopom po Europi, neka vrsta mode. To je nešto što radiš kad si mlad i lud, kad ne misliš baš na budućnost već samo na taj trenutak, i možda onaj sljedeći. Pomalo ispijeni, mršavi, slabo počešljani i nasmijani od uha do uha, ovi dvadesetogodišnjaci su odmah na prvi pogled ništa drugo nego autostoperi, a ne neki kriminalci iz horor filmova, kako ih neki od nas ovdje obično doživljavamo
Ljudi koji ih pokupe su svakakvi, i predobri, ali i na način da ih je jednom pokupio “malo maknut” momak. “Skužili smo odmah da nije baš svoj. Bio je jako depresivan, cura ga je ostavila. Slušao je U2, malo plakao, malo vikao. Na kraju nas je ostavio u nekakvoj industrijskoj zoni iz koje smo se jedva izvukli. Taj put smo se zaista prestrašili.”
Zašto je tako velika fora proputovati Europu od najzapadnije točke do najistočnije, ako se putem možeš izgubiti, biti opljačkan (iako baš i nemaš novca), nemaš se uvijek gdje ni otuširati, a i ne znaš baš gdje ćeš spavati taj dan? Zato što ćeš putem vidjeti gradove koje god poželiš, upoznati najrazličitije ljude, spavati na plaži i voziti se kajacima po “moru ili rijeci”.
Stopirati ili ne stopirati?
Upravo tako nešto proživljavaju Tom Egan i Matilda Jaggard, dečko i cura iz okruga Hampshire u Engleskoj koje smo sreli na Masleničkom mostu na bungee jumpingu za novinare. Pomalo ispijeni, mršavi, slabo počešljani i nasmijani od uha do uha, ovi dvadesetogodišnjaci su odmah na prvi pogled ništa drugo nego autostoperi, a ne neki kriminalci iz horor filmova, kako ih neki od nas ovdje obično doživljavamo. U zapadnim zemljama je “hitchhiking through Europe”, u slobodnom prijevodu autostopom po Europi, neka vrsta mode. To je nešto što radiš kad si mlad i lud, kad ne misliš baš na budućnost, već samo na taj trenutak, i možda onaj sljedeći. Moglo bi se reći da se to radi kad si dovoljno zreo, a ne i prestar, da proživiš avanturu svog života.
Tako su putovali Tomovi roditelji kad su bili mladi, prvo su stopirali, pa su kasnije kupili kombi i tako obišli skoro pola svijeta. Tako je putovala i Matildina majka kad je bila mlada.
– Kad sam rekla mami da bih išla stopirati s Tomom po Europi, ona je rekla “samo idi, i ja sam išla, to je prekrasno i nezaboravno iskustvo”. Tati nije baš bilo drago jer se brinuo hoću li imati dovoljno novca, hoću li biti na sigurnom, hoće li biti sve u redu…, priča Matilda i kaže da im se javi e-mailom svakih nekoliko dana kad negdje naiđe na internet.
Tom je krenuo prvi, zapravo je sve to i bila njegova zamisao. Studirao je glazbu, ali je odustao te upisao geografiju. Podigao je studentski kredit, ruksak na leđa i krenuo od Španjolske. Jeftinim letom od Engleske do Francuske, zatim autostopom iz Nice u Barcelonu.
“Uvalila” mu se na putovanje
On i Matilda studiraju na istom sveučilištu, ona studira povijest i religije, i tamo su se i upoznali u listopadu prošle godine. U vezi su od veljače, a sad su zajedno, vjerojatno negdje kod Dubrovnika. Oboje su već putovali po različitim kontinentima, on je već bio u Africi, Aziji i Indiji. Ona je lani volontirala u Kambodži, Vijetnamu i Laosu.
No, vratimo se na početak. Nakon što je tjedan dana bio sam u Španjolskoj i Francuskoj, Matilda se Tomu pridružila u Nici i počelo je zajedničko putovanje.
– Nisam imala novca za neko drugo putovanje, htjela sam putovati, a i biti s njim. A i čekali smo što će moji roditelji reći. Kad su pristali, ja sam ga žicala da me povede. Zapravo sam se uvalila u njegov plan, smije se Matilda.
Od tada idu uglavnom autostopom ili se švercaju u vlakovima. Drže se autoceste jer je tako brže i sigurnije.
Prošli su Azurnu obalu, Nica je, kažu prekrasna, a u Francuskoj su imali sreće jer ih je pokupila žena koja je uključena u couch surfing (surfanje po kaučima, dogovara se preko interneta i putuješ tako da prespavaš kod nekoga dan, dva).
– Puno smo pješačili i imali smo jako loš dan. Prešli smo samo 20 kilometara. Ta žena je bila sva sretna što nas je pokupila. Dala nam je jesti, odvela nas u kazalište i prespavali smo kod nje u sobi. To je bilo prekrasno, govori Tom. Matildi baš i ne toliko jer ne priča francuski jezik, za razliku od Toma, ali bilo joj je, kaže, lijepo, ugodno i udobno.
Nisu zaboravili na kulturno uzdizanje tijekom svog putovanja. Upravo suprotno, postaju multikulturalni. Čitaju knjige preko iPoda, odu u kazalište ili, što je već besplatno, a i uče mnogo o ljudima i mjestima.
U Italiji ih “pokupila” policija
Put nastavljaju prema Italiji koja im se baš i ne sviđa. Ima dragih ljudi, ali kako kažu, Venecija je prekrasna, rijedak je taj koji priča ili razumije engleski, sve im je skupo, a i neki režimi su tamo još uvijek strogi.
– Mi smo im izgleda smetali, oni ne vole autostopere po cesti. Pokupili su nas policajci, kao da nas povezu, a ostavili su nas u predgrađu nekog grada po noći bez karte i bez ikakvih smjenica. Ali snašli smo se, kažu.
Iz Italije u Sloveniju, pa do Ljubljane. Slovenci su im jako dragi, a Ljubljana i Bled su im prekrasni.
Prošvercali su se s nekim vlakom do Zagreba, prespavali negdje na željezničkom kolodvoru. Imaju ta dva, ne preteška ruksaka, u koja stane i vreća za spavanje i nešto odjeće koju operu u moru, rijeci ili na pumpi. Stane i puno knjiga, fotografija, glazbe i drugih zabavnih sadržaja i to sve na taj mali iPod koji se sam i puni. Današnja tehnologija bi bila dobro došla i njihovim roditeljima na stopiranjima kroz Europu prije dvadesetak godina.
Nastavljaju dalje iz Zagreba. Do Masleničkog mosta su došli autoputom s tim jako dragim ljudima koji su ih pokupili na prekrasnim Plitvičkim jezerima i doveli ih “tu blizu”.
– Ne znam je li to bilo more ili rijeka, nismo baš sigurni. Ali bilo je odlično. Povezli su nas, išli smo se voziti kajacima i na kraju kod njih i večerali. I sad smo na Masleničkom mostu, gledamo Jadransko more prvi put, priča Matilda koja sve zapisuje u svoju “malu crnu knjižicu”.
Ima tu i puno romantike, a i hedonizma. Na mostu su gledali novinare, fotografe i sportaše kako skaču bungee. Oni to, kažu, nikad ne bi mogli. Toga se boje, ali svakodnevno sjedaju s nepoznatim ljudima u automobil.
To je upravo zato što imaju povjerenja u ljude, ali isto tako treba znati “pročitati” čovjeka. Tomu su, nekim čudom, ljudi koji stanu autostoperima na cesti, najdraži ljudi na svijetu.
Voze se sa svakakvim ljudima
– Oni nas ne poznaju, a žele nam pomoći. S nekima se uopće ne možemo razumijeti, ali kažemo im naše odredište, oni to nekako skuže, svi se smijemo i svi smo sretni. Ima svakakvih ljudi. Neki imaju odlične automobile, jako su bogati i pokupe nas i daju novaca, iako nikad ne žicamo. Ja sam pušač i na putovanju uglavnom žicam cigarete, ali rijetko kad je to samo to. S tim čovjekom zapalim, popričamo, malo se upoznamo i nikad se više u životu nećemo vidjeti, a i ta sitnica je neko lijepo iskustvo, objašnjava Tom.
Inače, ljudi su svakakvi u smislu da ih je jednom pokupio “malo maknut” momak.
– Skužili smo odmah da nije baš svoj. Bio je jako depresivan, cura ga je ostavila. Slušao je U2, malo plakao, malo vikao. Na kraju nas je ostavio u nekakvoj industrijskoj zoni iz koje smo se jedva izvukli. Taj put smo se zaista prestrašili.
Dakle, došli su na Maslenički most u smjeru Zadra s namjerom da vide Morske orgulje. Htjeli su vidjeti i čuti “kako priroda svira”. I otišli su u Zadar, preporučili smo im, uz orgulje, i naše klape koje pjevaju bez instrumenata, a uz klape feštice na kojima će besplatno ili jako jeftino dobiti našu domaću ribu.
S 20 eura iz Zadra do Istanbula
Iako su mislili već sljedeći dan krenuti u Split, odlučili su prespavati na Kolovarama i ujutro su se još našli s nama na Narodnom trgu. Zadar i sve u Zadru im je prekrasno i po tome su i ravnali svoj “plan puta”.
Zanimljivo je da je plan da plana nema. Oni nemaju ni itinerar, ni zemljopisne karte, skoro ni sljedeću destinaciju. Sve otprilike, kako ih noge nose, zapravo, kako ih ljudi pokupe ili im nešto preporuče.
– Najbolje preporuke daju lokalni ljudi, jer zna nam se dogoditi da nas pošalju negdje gdje je prekrasno, a onda i ne bude baš tako.
Nadamo se da su se proveli i najeli na feštici. Inače, jedu uglavnom sendviče, a ako imaju novca proslave s večerom u restoranu i podjele jedan obrok. Nadamo se i da će stići do svog cilja, Istanbula, krajnjeg istoka Europe. Naime, kad smo ih mi upoznali, imali su još samo 20 eura.
– Tomov kredit bi trebao stići za dva, tri dana pa ćemo putovati s tim. A ako ne stigne… nisam o tome razmišljala. Snaći ćemo se nekako, u krajnjoj nuždi, možda nam pomogne moj tata, govori Matilda i smije se našem iščuđavanju.
Do Istanbula moraju stići 19. kolovoza jer su već platili jeftini let za povratak kući, koji leti direktno za Englesku.
Sve im je simpatično i smiješno, a ne mogu vjerovati ni da će biti u novinama. “Nikad nisam bio u novinama”, kaže Tom.
Smiju se onoj njihovoj frazi da će sve to jednog dana prepričavati svojim unucima.
 

Peace, man!

To što je sad nogometno svjetsko prvenstvo u Africi, kao ni ime Luka Modrić, Tomu Eganu ništa ne znači.
– Volio sam nogomet kad sam bio mali, išao sam s tatom na utakmice, volim ga kao sport. Ali engleski huligani i, općenito, što se ljudi tuku i mrze zbog tako nevažne stvari, doveli su me do toga da ne volim nogomet, govori Tom.

Studiraju da bi se zabavljali

Priča Tom da su fakulteti u Engleskoj skupi i da je, također, uspjeh zaposliti se u svojoj struci.
– Ima ljudi koji potroše 30.000 funti na studiranje i završe ga ili odustanu i onda rade u dućanu. Idu se provoditi nekoliko godina. Ja sam samo prošle godine potrošio 8.000 funti na svoje studiranje i odustao sam od fakulteta. Sada ću potrošiti studentski kredit za putovanje. Od studija glazbe sad nemam ništa, osim nekih dobrih iskustava i novu prijateljicu koja je zapravo za mene jako skupa, smije se Tom i grli svoju Matildu.