Kosovo me treba, a Zadar je moj grad!

– Kosovo jest nezavisno, ali ga treba pospremiti. Mislim da još mogu pomoći i da me Kosovo treba. Nisam zbog nekih političkih ambicija na Kosovu, ali osjećam da me tamo ljudi trebaju. S druge strane, Zadar je moj grad i tu je sve rečeno. Zato se u njemu ne bojim, ne hodam u pratnji tjelohranitelja, jer je to moj grad, kaže Čeku
Donedavni premijer Republike Kosovo i nekad zapovjednik Oslobodilačke vojske Kosova Agim Čeku, ovih se dana odmara u Zadru i njegovoj okolici. Susretljiv kao i obično za zadarske medije, odvojio je za Zadarski list ono malo vremena rezerviranog za svoju obitelj, komentirajući prije svega aktualnu političku situaciju na Kosovu. Čeku tom situacijom nije sasvim zadovoljan, iako to izričito ne kaže.
– Najvažnije je da smo postigli da Kosovo bude neovisno. U svom tom angažiranju je i ono moje što sam ja osobno htio i što smo na kraju izborili. No, sama nezavisnost nije riješila sve probleme. Prvi je priznavanje Kosova od većine zemalja. Točnije, priznalo nas je samo 46 zemalja. To je nedovoljno da bi Kosovo našlo mjesto u međunarodnim organizacijama.
* Što je tim parcijalnim priznanjem zemalja EU i šire svjetske zajednice Kosovu blokirano i koje su po Vašem mišljenju izravne poteškoće takvog odnosa međunarodne zajednice?
– Tako malen broj zemalja koje su nas priznale, činjenica je koja u Srbima budi nadu da će u budućnosti za Kosovo nastati nekakvo novo, drugačije rješenje. To je nemoguće, ali dok god oni vide neke zemlje koje se kolebaju, u njima se budi čvršće stajalište oko priznavanja Kosova kao činjenice na terenu. S druge strane, još uvijek ne možemo putovati sa svojim putnim ispravama. Neke države kao Španjolska, Slovačka, Grčka priznaju “de facto”, ali ne i “de iure” stanje na terenu, pa i ne priznaju našu putovnicu. To je vrlo teško, poglavito zbog naših građana kojih ima svagdje u Europi. Iako popisa stanovništva nije bilo od 1981. pretpostavlja se da na Kosovu živi oko 2 milijuna Albanaca. Albanska dijaspora s Kosova broji 700.000 ljudi.
Beograd i kosovski Srbi moraju prihvatiti Kosovo
* Postoji li neki dodatni zahtjev koji vam je međunarodna zajednica jasno stavila do znanje, a čijim rješenjem bi se broj zemalja koje priznaju Kosovo povećao?
– Mi bismo kao i ostali htjeli biti članica Ujedinjenih naroda, Međunarodnog monetarnog fonda, Svjetske banke, Vijeća Europe. Mi smo sve napravili što je definirao Marti Ahtisari kao visoki povjerenik UN. Sve te stvari jasno stoje u našem Ustavu i svi ti zahtjevi jasno stoje u našim zakonima koje je donio naš parlament. Sad je stvar Beograda i kosovskih Srba da to prihvate, jer im se jamče sva priznanja kakva nema ni jedna nacionalna manjina u Europi.
* Kakva je trenutačna situacija sa srpskom zajednicom na Kosovu. Naziru li se po Vašem mišljenju barem mali izlazi iz krize?
– Od početka rata 1999. Beograd instrumentalizira Srbe na Kosovu. Preko dijela Srba, npr. u Kosovskoj Mitrovici hoće pokazati svjetskoj javnosti da kontrolira dio Kosova. Preko kosovskih Srba, Beograd želi pokazati svijetu kako Srbi ne žele živjeti u ovakvom Kosovu. Dio preko Ibra u Kosovskoj Mitrovici Srbi zaista kontroliraju, ali ne uz pomoć, nego zbog tolerancije međunarodne zajednice kojoj je namjera da Kosovo ostane multietničko. Međunarodna zajednica se zasad kloni opasnosti zauzimanja tvrđeg stajališta prema Srbima u Kosovskoj Mitrovici iz bojazni da se ovi ne isele te da bi tako došlo do gubitka te multietničke komponente. Mislim da je međunarodna zajednica ipak malo tolerantnija nego što bi to trebala biti. Dijalog između dviju zajednica trenutačno je zatvoren, jer Srbi ne žele priznati naše institucije, pa čak i misiju EU. Oni priznaju samo rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a 1244. kojom su Ujedinjeni narodi preuzeli kontrolu nad Kosovom. Stoga je naš veliki izazov integracija Srba i sjevernog dijela Kosova u ustavno-pravni poredak Kosova. To je izravno vezano s priznanjem Kosova od strane većeg broja zemalja.
* Koji trenuci su vam bili najteži u ratu na Kosovu?
– Kosovski rat bio je puno teži nego rat u Hrvatskoj. Bili smo puno slabije naoružani, a nije, kao u Hrvatskoj, postojala jasna crta fronte. Fronta je bila posvuda. Zato sam ja svoj stožer locirao u samom središtu Kosova u području Mališeva, baš zbog tih razasutih enklava gdje su se vodile borbe, a koje su bile nepovezane iako smo ih mi kontrolirali. Najteže je bilo posljednjih osam dana rata, jer se Milošević odlučio predati NATO-u, ali prije toga nas potpuno uništiti kako OVK ne bi bio čimbenik u pregovorima. Istina je da su se naše snage i obučavale u Albaniji, a pred kraj rata Srbi su ulazili u Albaniju, baš na području poznate bitke na Košarama, kad su pokušali udariti nam s leđa i onemogućiti opskrbne putove. Čak su vrlo intenzivno bombardirali tu teritorij susjedne zemlje.
Između Gruzije i Kosova nema nikakve sličnosti
* Nakon napada Gruzije na Južnu Osetiju, Kosovo se ponovno aktualiziralo u međunarodnim odnosima, osobito ruskim priznanjem nezavisnosti ove gruzijske pokrajine i susjedne Abhazije. Ako može Kosovo biti neovisno, može i Osetija i Abhazija rekao je ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov.
– Tu nema nikakve sličnosti jer je Vijeće sigurnosti UN-a prepoznalo da se na Kosovu događao genocid Srbije nad albanskim narodom. Zato je VS i suspendiralo vlast Srbije na području Kosova, a i ustavno-pravni položaj Kosova u bivšoj SFRJ na temelju Ustava iz 1974. bitno je drukčiji od situacije s gruzijskim pokrajinama. Kosovo je uvijek bilo konstitutivni dio federacije.
* Na čelu ste Socijaldemokratske stranke Kosova, jedne nove političke snage koja, istina, tu snagu još nije provjerila na izborima. Je li istina da dobar dio članstva vaše stranke čine bivši SKJ kadrovi poput Kaćuše Jašari?
– Ma ne, SKJ na Kosovu je rasformiran prije nego što je došlo do promjena. Kad je Milošević ukinuo autonomiju, SKJ se sam od sebe raspao. Istina je da su se u ovoj stranci našli neki bivši članovi SKJ, ali ova stranka s istom nema ništa o čemu čak govori jedna od stranačkih rezolucija. Meni osobno nije samo cilj da stranka osvoji vlast, nego da promičemo socijaldemokraciju. Kosovo jedno vrijeme mora biti socijaldemokratsko zbog strahovito velikih socijalnih problema. Mi smo zemlju otvorili za strana ulaganja. Naše prednosti su jeftina radna snaga, rezerve lignita koje su među prvim u Europi te činjenica da 52 posto površine Kosova čini obradivo, poljoprivredno zemljište. Postoji trenutačno veliko zanimanje za proizvodnju i izvoz električne energije, koju bi proizvodile kosovske termoelektrane, a distribucija bi išla i preko nekadašnjeg tzv. elektroprstena federacije. Naravno, Hrvatska i sve ono iz Hrvatske je tu vrlo dobro došlo. Općenito, veliki je ugled Hrvatske na Kosovu, i to Hrvatske kao regionalne sile koja se sama oslobodila, što Albanci vrlo cijene. Dobri su odnosi i sa svim susjednim zemljama koje nas kao Crna Gora i Makedonija ne priznaju, ali se trgovina uredno odvija. Čak i turistički potencijali na Kosovu nisu zanemarivi, poglavito zbog naših Prokletija i Šar planine gdje možemo razvijati zimski turizam. No, loše je to što na cijelom Kosovu nemamo jedan pravi hotel poput Sheratona ili sl.
* Zadnji put kad smo razgovarali rekli ste da ćete odraditi svoj premijerski posao i vratiti se svojoj obitelji u Zadar. Što se promijenilo?
– Kosovo jest nezavisno, ali ga treba pospremiti. Mislim da još mogu pomoći i da me Kosovo treba. Nisam zbog nekih političkih ambicija na Kosovu, ali osjećam da me tamo ljudi trebaju. S druge strane, Zadar je moj grad i tu je sve rečeno. Zato se u njemu ne bojim, ne hodam u pratnji tjelohranitelja, jer je to moj grad.

Hrvatska nam nije slala oružje
U Hrvatskoj se dosta špekuliura o sudjelovanju Hrvatske u ratu na Kosovu. Je li Hrvatska materijalno, oružjem podupirala OVK.
– Hrvatska se u toj situaciji ponašala kao odgovorna zemlja i nije nam slala pomoć u oružju. No samim mojim dolaskom, pokazala je što misli o tom ratu. Istina, u oružju nam je najviše pomagala Albanija, ali je ono stizalo čak i kamionima preko Srbije. Osim mene, niti jedan albanski časnik iz HV nije sudjelovao u ratu na Kosovu. Istina savjetima je pomagao general Ademi, ali bez izravnog sudjelovanja. No, na stotine Albanaca iz Hrvatske je sudjelovalo u oružanoj borbi za slobodu Kosova. U toj borbi poginulo je 20.000 Albanaca, što je definirano kao genocid. Od 27.000 pripadnika OVK poginulo je njih 1.200.

Svoje mišljenje o Gotovini nisam revidirao
Kako ste se kao časnik HV-a osjećali kad je oslobođen Knin, a kako kao zapovjednik OVK kad je završio rat na Kosovu?
– Svakoj pobjedi HV-a sam se radovao, pa tako i kad je pao Knin. No, nije bilo puno vremena za slavljenje trebalo je ići dalje. Hrvatska je u svakom pogledu priznala moj doprinos borbi za njenu slobodu. Na tome joj zahvaljujem. No, ja nikad nisam bio potpuno zadovoljan jer sam znao da me čeka drugi posao, osloboditi zemlju u kojoj sam rođen. Oba posla završila su se uspješno i to me ispunjava.
Što mislite o činjenici da su u Haagu i neki Vaši suborci s Kosova?
– Gledam na to kao na nepravdu, isto kao i u slučaju Hrvatske i hrvatskih generala. Ja svoje stajalište o generalu Gotovini nisam revidirao i mislim da je podijeljena odgovornost i namjerno kretanje Međunarodnog suda prema izjednačavanju krivnje također nepravedno. Sto posto podržavam generala Gotovinu, što sam uostalom radio kao premijer. No, izjednačavanje krivnje bila je matrica za cijelo ovo područje, kao neka vrsta doprinosa suradnji u budućnosti. Također moram reći da haški istražitelji, pa čak i u slučaju Medački džep, nikad sa mnom nisu službeno razgovarali.