Prvi Hrvat koji je nastupio u Carnegie Hallu

U cijeloj ulici su bile kavane gdje su se skupljali umjetnici, pjesnici i pjevači. Improvizirali su, čitali poeziju, pjevali… Onda sam i ja zapjevao uz gitaru. Brzo su me prihvatili, počeli su o meni pisati. Pjevao sam najviše talijanske i naše dalmatinske pjesme. Bilo im je čudno da netko pjeva na jeziku koji nije engleski. To su bile male kavane pa su ljudi stajali u redu da me čuju, na smjene su ulazili, a pjesma je trajala cijelu noć
Opis zanimanja Jose Špralje ne stane u jednu riječ, a zanimanja kojima se bavio ne mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Veliki Zadranin i svestrani umjetnik, kako mu tepaju kritičari, u životu se bavio svim i svačim. Gledajući unatrag na njegovu karijeru u kojoj su se izredali brojni načini umjetničkog izražavanja – od fotografije, slikarstva, kiparstva i glazbe, teško se oteti dojmu kako je karijera sasvim neprikladna riječ. Jer, karijera u ovom slučaju zvuči previše ambiciozno, ciljano, proračunato. Život Jose Špralje je niz događaja, niz izbora koji su savršeno tempirani, stvari kojima se bavio i koje su u određeno vrijeme bile aktualne, i nekih koje su takve uvijek. Bavio se onim što je htio i volio, i upravo je impresivna njegova uspješnost i umješnost u svemu čime se bavio. Običnom promatraču iščitavanje biografije Jose Špralje djeluje idealno, gotovo nadrealno.
U dalekoj Kanadi utisnuo je blistav umjetnički pečat kao estradni umjenik i poslovni čovjek. Fotografija mu je ipak obilježila veliki dio života. Na posljednjem izdanju manifestacije Zadar more u crkvi sv. Dominika bile su izložene njegove fotografije morske tematike. Ne sve, dakako, jer se takve broje u tisućama. Prvu fotografiju napravio je sa trinaest godina. Bilo je to
– Od ’58. do ’61. radio sam u muzeju, napravio sam stotine, možda i tisuće snimaka iskapanja, muzejskih izložaka… Išao sam na otoke, u Bribir, Nin, Burnum, radio sam u Mulinama s prof. Suićem. Radio sam i s Ivom Petriciolijem, Šimom Batovićem, Jankom Beloševićem. Napravili smo jako puno lijepih snimaka. Pomagao sam arheolozima, nisam bio stalno s aparatom u rukama, snimao sam koliko je trebalo. Najviše su me zanimale povijest i arheologija, fotografijom sam se bavio usput. Slikao sam otoke, ribare i težake, kasnije i aktove na Kornatima.
Ljubav prema moru vidi se u gotovo svim Vašim djelima.
– Da, ona je uvijek tu. Imao sam izložbu i o tunama, puno toga je bilo i u nas i u svijetu.
Kako je izgledalo Vaše djetinjstvo i odrastanje u Zadru?
– Moji otac i majka su sa Dugog Otoka, iz Žmana. Ja sam se rodio u Zadru, u kući Ante Brkana u Varošu. To se dogodilo slučajno, da sam se baš tamo rodio. Moja majka, teta i stric imali su u potkrovlju jedan stan, tako da sam kao malo dijete odrastao sa Brkanima. Kad su se oni vratili iz Italije ’40. godine bio sam stalno s njima, kao dio familije. Poprimio sam od njih puno toga vezanog uz estetiku i bavljenje umjetnošću. Oni nisu bili samo fotografi, bili su poznavaoci svega. Stalno smo diskutirali, čitali knjige, i fotografirali.
Jeste li imali osjećaj u to vrijeme početka bavljenja fotografijom da radite nešto ne novo, ali nešto što je tek s Vašom generacijom doživjelo pravi temelj?
Počeo sam fotografiju učiti kod Jeričevića, vrsnog fotografa, do par mjeseci prije bombardiranja grada. Poslije rata ’45. počeo sam učiti zanat kod Ratka Novaka. Tamo sam radio tri godine, do ispita za pomoćnika snimatelja. Onda sam otišao kod drugog fotografa, Rubelja. Teško je bilo tada baviti se fotografijom, znali smo da smo, recimo, prvi, ali o tome nismo razmišljali. Kad bih dobio film bio bih najsretniji na svijetu. Sami smo miješali kemikalije i izrađivali fotografije. Onda je došlo vrijeme da idem u vojsku. Zbog čira na želucu otamo su me poslali kući kao nesposobnog. Išao sam raditi u Znanstvenu biblioteku. Tamo mi je direktor bio Vjekoslav Maštrović i on me usmjeravao da čitam razne knjige, posebno one o umjetnosti. On i Čedo Škorić bili su mi kao mentori. Nakon dvije godine su me pozvali da dođem raditi u Arheološki muzej, i tako sam radio od ’53. do ’61. Onda sam odselio u Kanadu.
Zašto ste odselili u Kanadu?
– Zato što ovdje nisam imao mogućnosti da se razvijam i da radim kao fotograf. Htio sam u Zadru otvoriti svoj studio, ali to je bilo nemoguće. Da sam bio u Partiji mogao sam što sam htio, ali budući nisam bio u Partiji nisam mogao ništa, bio sam protiv sistema. Došao sam u Toronto u posjetu mom šogoru i šogorici i tamo sam nabasao na kavanu u kojoj su bili bitnici. Kao dijete počeo sam pjevati u crkvama i kazalištima. U cijeloj ulici su bile kavane gdje su se skupljali umjetnici, pjesnici i pjevači. Improvizirali su, čitali poeziju, pjevali… Onda sam i ja zapjevao uz gitaru. Brzo su me prihvatili, počeli su o meni pisati. Pjevao sam najviše talijanske i naše dalmatinske pjesme. Bilo im je čudno da netko pjeva na jeziku koji nije engleski. To su bile male kavane pa su ljudi stajali u redu da me čuju, na smjene su ulazili, a pjesma je trajala cijelu noć. Tamo sam upoznao Malku Marom, pjevačicu iz Izraela. Pjevali smo skupa pet godina. Na CBC-u smo imali svoj vlastiti show. Snimali smo ploče za Capital Records, današnji EMI.
Kako je dalje tekla Vaša glazbena karijera?
– Nastupali smo u New Yorku, u showu Johnnya Carsona. Pjevali smo svuda, od velegradova do zabiti, sa Eskimima i Indijancima. Nastupili smo i u Carnegie Hallu.
– Mislilo se da će Oliver biti prvi Hrvat koji je pjevao u Carnegie Hallu, ali pape je bio prvi – dodaje uz osmjeh kćer Elena.
Je li tada vaše bavljenje fotografijom palo u drugi plan?
– Pa je. U to vrijeme išao sam na College of Arts u Ontariu, na keramiku i skulpturu. Imao sam mali studio u podrumu i izrađivao sam puno keramičkih predmeta.
Kad ste odlazili u Kanadu, jeste li mislili da ćete se brzo vratiti ili ste planirali ostati tako dugo?
– Ja sam otišao samo u posjet, ali krenulo mi je s pjevanjem i sve se oduljilo. Obitelj mi je bila sama u Zadru tri godine. Onda sam uspio dobiti papire za sebe i tek tada su se oni mogli preseliti k meni.
Špralja je u Kanadi svojim pjevanjem postao neka vrsta “nacionalnog blaga” te mu je u preseljenju obitelji u Toronto pomogla i kanadska vlada.
U Kanadi tada nije bilo puno Hrvata, za razliku od desetljeća kasnije pa nadalje. Je li tada, prije nego ste Vi otišli, u Zadru postojala kritična masa ljudi koja je mogla nešto učiniti protiv sistema koji ih je kočio?
– Ne, sve je bilo strogo kontrolirano i nisi mogao ni napisati ni reći nešto što se vlasti ne bi svidjelo. I još sam ja prije odlaska u Kanadu stalno pjevao po crkvama. A čim sam išao u crkvu bio sam protiv režima. Tako da sam samo za posjet Kanadi nekoliko godina čekao vizu.
Kako se u zemlji poput Jugoslavije razvijao Vaš umjetnički duh?
– Bio sam u kontaktu s ljudima iz inozemstva, dobivao sam časopise o fotografiji, umjetnosti… I prije odlaska u Kanadu bavio sam se keramikom. Više puta su me ljudi pitali zašto se ne prihvatim jednog posla. Ja to ne mogu, uvijek sam htio istraživati i baviti se različitim stvarima. I sad radim keramiku, skulpture u bronci i staklu…
Restoran Joso’s u Torontu kojeg danas vode njegova djeca Elena i Leo, postao je kultno mjesto za izlaske mnogim poznatim osobama koje posjećuju ovaj kanadski grad. Na isključivo morske specijalitete iz tracicionalne dalmatinske kuhinje dolazili su ili još uvijek dolaze Anthony Quinn, Sharon Stone, Hugh Grant, Michael Douglas, Kevin Bacon, Anne Bancroft i mnogi drugi.
– Još 70-ih sa u Torontu upoznao jednog čovjeka koji je htio prodati jedan mali kafić. Kupio sam ga od njega i tamo sam pjevao. Onda sam pomalo počeo frigati lignje. U biti, Angiolina ih je frigala kući pa smo ih donosili u kafanu i prodavali. Kasnije smo to preselili u kuhinju u kafiću. Radili smo i salatu od hobotnice, jednostavna jela. Nismo držali alkoholna pića. Kasnije smo morali iseliti iz tog prostora jer su rušili zgradu. Ljudi su nam govorili da trebamo otvoriti pravi restoran jer dobro kuhamo, pa smo pronašli mjesto blizu starog kafića. I eto, već 33 godine taj restoran funkcionira. Bili smo dugo u najmu, tek prije 6-7 godina smo ga kupili.
Kako ste se odlučili vratiti u Hrvatsku?
– Pred gotovo 12 godina imao sam moždani udar, a 2000. smo se odlučili vratiti nazad. Planirali smo se vratiti cijelo vrijeme od kad smo otišli, i dolazili smo u Zadar svako ljeto.
Koliko se Zadar u godinama Vašeg odsustva promijenio?
– Puno. Mijenja se sve više i sve brže. Puno se toga izgradilo.
Što mislite o Morskim orguljama i Pozdravu suncu?
– To je predivno. Zadar je dobio nešto izvanredno, nešto vrlo lijepo. Bašić je napravio krasan posao.

PRIJATELJSTVO S DALIJEM

– Nakon koncerta u Carnegie Hallu netko mi je prišao i upitao me bih li došao u ložu da upoznam jednog poznatog čovjeka. Rekli su mi da se radi o Salvadoru Daliju dok sam se penjao po stepenicama i skoro sam pao u nesvjest. Kad smo se upoznali potao me iz kojeg dijela Španjolske dolazim. Kad sam rekao da sam iz Jugoslavije njegova me žena Gala zagrlila i uzviknula “Bratko!”. Ona je bila Ruskinja. Viđali smo se kasnije puno puta. Malka i ja imali smo jednomjesečni angažman u St. Regis hotelu u New Yorku u kojem je on često boravio. Skoro svake nas je večeri dolazio slušati. Kasnije me je zvao u apartman, ja sam svirao gitaru dok je on slikao.

“PIJATI” U BEOGRADU

Špralja je svoje unikatne keramičke tanjure, njih tridesetak, poklonio studentima. Većina njih bez traga je nestala, a tek još nekoliko prilika do početka nevane obnove studentske menze na Poluotoku ukrašavalo je njezine zidove.
Nekidan je, kaže, sanjao da vidi svaki od tih “pijata”, a nekoliko dana poslije čuo je kako su neke od njih vidjeli u Beogradu.