Sjećanje na Danijela Matu Mandića

U povodu 18. obljetnice pogibelji hrvatskog viteza Danijela Mate Mandića u utorak navečer u župnoj crkvi Gospe Karmelske u Turnju održana je misa zadužnica koju je u dobro popunjenom crkvenom prostoru predvodio župnik don Marinko Duvnjak.
Zbog kišnog nevremena, nemara ili jednostavno zbog godina zaborava onih kojim je to dužnost i obveza, za jedinog smrtno stradalog hrvatskog bojovnika iz Turnja uopće nije bilo organiziranog polaganja vijenaca i paljenja svijeća na posljednjem ovozemaljskom počivalištu na turanjskom mjesnom groblju.
Danijel je rođen 7.ožujka 1970.godine u Zadru, sin Bernarde i Davora Mandića. Nije bio oženjen. U Domovinski rat je pristupio dragovoljno i bio pripadnik 134. brigade Hrvatske vojske. Samo je želio doprinijeti ostvarenju višestoljetnog hrvatskog i svog sna o slobodnoj i neovisnoj i demokratskoj hrvatskoj državi koju, nažalost, nije dočekao. Kao časnički namjesnik Danijel je svoj mladi život na Oltar domovine položio 5. siječnja 1992. godine u zemuničkom zaseoku Smrdelj, s nepune 22 godine. Točno za dva mjeseca, 7. ožujka, Danijel bi imao tek 40 godina. Posmrtno je odlikovan spomenicom Domovinskog rata i Redom Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana s pozlaćenim pleterom kao časni znak vječnog spomena poginulima za hrvatsku državu u Domovinskom ratu.
Među mnogim nesebičnim ljudima koji su za domovinu položili ono najvrjednije, vlastiti život, našao se i Danijel, mladić na pragu života. Pomorski nautičar, vaterpolist turanjske “Croatie” odvažno je sa samo 21 godinu hrabro i dostojanstveno stao na branik domovine. Kako se u plivalištu borio za svoju “Croatiu” tako se kad je počeo obrambeni Domovinski rat nastavio boriti i za Hrvatsku utkavši svoj život za našu slobodu. San o hrvatskoj državi turanjska obitelj Mandić, poput mnogih hrvatskih obitelji, platila je onim najvrjednijim, životom sina.
– Danijel je istinski heroj Turnja i Domovinskog rata. Nema veće ljubavi do davanja života za drugoga, a naš Danijel svoj je život dao za najveće vrednote. Neka ga dragi Bog čuva i počivao u miru hrvatske zemlje, koju je toliko volio, kazao je bibinjski načelnik Nino Šimunić, najbliži Danijelov rođak.
– On nije dočekao ostvarenje svoga sna o slobodnoj, neovisnoj i demokratskoj hrvatskoj državi, za kojega je na oltar Domovine položio ono najvrjednije što je imao, svoj život, ali on je svima nama koji smo danas ovdje u zavjet ostavio izgradnju onakve Hrvatske za kakvu su se on i svi hrvatski branitelji borili, istaknuo je Šimunić, također dragovoljac Domovinskog rata.
I 18 godina od Danijelove pogibelji još je svježe sjećanje njegovih najbližih, zahvalnost, ali i neizmjerna tuga zbog sina, brata, suborca, prijatelja i velikog čovjeka. Iz turanjske crkve je još jednom poslana poruka koja mora doprijeti do svakog čovjeka.
– Ljudi poput Danijela, koji su nam pružili slobodu koju danas uživamo, moramo se sjećati vječno i nikad, baš nikad ne smijemo zaboraviti njihovu žrtvu, poruka je nazočne rodbine, prijatelja i suboraca nazočnih na misi zadužnici na čijem je kraju održan i tradicionalni obred blagoslova vode uoči blagdana Bogojavljenja ili Sv. Tri kralja.