Zapuntelac poživio 106 godina zahvaljujući mirnom bodulskom životu

I danas kada o njemu priča osmijeh postaje sjetan, a oči joj zasuze jer to je priča o didu – jedinom kojeg je poznavala i koji je obilježio njezin život…
Otišao je nedavno da bi i dalje živio u sjećanjima i srcu, ali njezin dido je napustio ovaj svijet u dubokoj starosti, u 106. godini i bio je najstariji stanovnik ne samo rodnog mu Zapuntela – mjesta na otoku Molatu, već i u Zadarskoj županiji i zasigurno jedan od najstarijih stanovnika Hrvatske.
– Nikada nije bio bolestan. Jedino što znam jest da je imao malo niži tlak i bio je pomalo nagluh. No, posljednjih godina su ga sve više boljele kosti, noge su ga sve manje služile. U krevetu je završio zbog obične gripe, ali s obzirom na njegovu dob i već oslabljeni organizam, to je zapravo bio kraj – priča 32-godišnja Vanja Petrović jedna od četvero unučadi Šime Petrovića nedavno preminulog najstarijeg stanovnika Zadarske županije.
Osim Vanje, Šime još ima unuku Lindu (49), 30-godišnjeg Antu – Vanjinog brata i 47-godišnjeg Olega koji je svećenik u šibenskoj Župi Njivice te trojicu praunuka – Ivana, Mateja i Jakova.
Hranila ga škrta zemlja dalmatinska
Kada mu je supruga Marija s kojom je živio preko 60 godina, umrla u svojim 80-tim godinama života, zajedno su, u istom domaćinstvu, na otoku ostali živjeti Šime i njegova sestra Luvija koja danas ima 95 godina.
Teško je reći u čemu je bila tajna dugovječnosti ovog otočanina – pomorca, ribara i težaka, osobito sada kada ga više nema, ali Vanja smatra da je tajna u umjerenosti u svemu i u otočnom životu – bez stresa.
– Moj je dido puno toga doživio u životu. Nije mu bilo lako. Doživio je i preživio smrti svojih voljenih, preživio je tri rata, a u Drugom svjetskom ratu je bio u partizanima zajedno sa starijim bratom. Dok je bio radno aktivan bio je pomorac, a onda nakon umirovljenja, nikada nije napuštao svoj rodni Zapuntel. U mjestu su ga svi znali, poštovali i voljeli. Mislim da je jedna od tajni njegove dugovječnosti upravo taj otočni život bez velikih stresova, ustaljena dnevna rutina koje se uvijek strogo pridržavao, kretanje i zdrava prehrana – priča Vanja Petrović.
Naime, sve do posljednjih godina svoga života i onda kada se već otežano kretao uz pomoć štapa, dido Šime je uvijek nešto “prčkao” po vrtu, obilazio svoj vinograd i šetao po dvorištu. Cijeloga života, sve dok je god mogao, svakoga bi dana išao na ribe, a dok su još bili mlađi i vitalniji njegova Marija i on su imali svoje ovce i koze, vinograd i u vrtu svoje krumpire, blitvu, salatu, pili su kišnicu. On i Marija hranili su se cijeloga života onim što su sami uzgojili i stvarali na škrtoj zemlji dalmatinskoj.
Dnevni ritam ništa nije smjelo omesti
– Uvijek je najviše volio jesti lešo. Znao se njegov dnevni ritam koji ništa nije moglo omesti. Nakon ustajanja vrlo rano kao i svi boduli, išao bi u polje i kod ovaca, onda bi slijedio doručak i točno u podne – ručak. I poslijepodne bi uslijedio kratak odmor, a onda bi obavezno popio kavicu i nešto slatko. Jako je volio slatko. Večera bi opet bila rano, već u predvečerje i obavezno bi bila – lagana. Nije bio od puno riječi. Bio je zapravo tih, skroman, samozatajan i iznad svega dobar i pošten čovjek. Nije puno gledao televiziju. Više je volio slušati radio i prelistati novine, a jako je volio s nama unucima, baciti na briškulu. Nedjelja je bila rezervirana za odmor i ‘buče’ s prijateljima – sjeća se Šimina unuka dodajući, kako je dido Šime s 92 godine još vozio traktor.
Iako je bio više šutljiv, nego pričljiv – volio je pričati unucima o svemu što je doživio kao borac u Drugom svjetskom ratu i bio je jako sretan kada bi se svi okupili preko ljeta kada bi završila škola.
Brinuo je dido Šime o svojim unucima i praunicima i uvijek ga je zanimalo kako su, gdje su, što rade…
– Do zadnjeg je dana bio bistar u glavi. Prepoznavao nas je i znao što želi, samo što više nije imao snage niti govoriti. Puno nas je volio i puno toga naučio i danas, kada više nije s nama, sretni smo i ponosni što je dido Šime, bio naš – dido – rekla je na kraju Vanja Petrović.