“Krešin dom” opsjeda duh Jazina

U 40 minuta svašta se može dogoditi, a jedino što se nikako ne smije dogoditi je to da Zadrani izgore od prevelike želje. Jer sport je bezbroj puta dokazao koliko varljiv može biti
Da je netko prije početka hrvatske lige ponudio Zadranima to da će imati “meč loptu” za prvaka u svojoj dvorani, sumnjam da itko to odbio. A ipak ostaje mali žal za propuštenom prilikom iz treće utakmice.
Iako je Cibona napadački igrala gotovo savršeno, imavši 59% šuta za tri poena i pogođenih 17 trica, Zadar je gotovo svih 40 minuta bio u utakmici. I imao nekoliko prilika. Prije svega onu u trećoj četvrtini kada se serijom 11:0 došlo na samo -1. Tada je Zadar imao i napad i da je tad prednost otišla na stranu Zadra, tko zna što bi se dogodilo. No, tada je Cibona ponovo došla do daha, naravno “šibnula” par trica i došla do visoke prednosti. Ali unatoč činjenici da su pogađali manje-više sve, Zadar je i dalje bio u utakmici i da se samo jedan, ali samo jedan napad obranili u završnici, kada je razlika išla od -4, do -8, Ciboni ne bi bilo jednostavno. Jer nije lako igrati, kad gubiš 2:0, a protivnik ti dvije minute prije kraja stigne na -2, ili -3. No, Cibonu je u subotu definitivno išlo.
S druge strane Zadrani imaju razloga za optimizan. Unatoč takvom šutu protivnika, igrali su dobro. Bili su u igri. I to u gostima. I zato sad nemaju nikakvog razloga biti u panici. Jer, objektivno, Cibona neće ponoviti onakvu šutersku većer. Ne igraju za njih Ray Allen i Kobe Bryant. Uostalom ako pogode 17 trica i imaju 60% pred devet tisuća navijača, onda im zaista treba skinuti kapu.
Nastaviti
Momčad Danijela Jusupa mora nastaviti onako kako je igrala u ovoj seriji. Jer to je izgledalo dobro. Jusup je uspjeo protiv objektivno mnogo jače momčadi nego što je njegova, staviti svoje igrače kao iskusne zvijezde te staviti protivnika u ulogu da ovisi o šutu za tri poena. I valja ponoviti onu konstataciju s početka teksta, Zadrani imaju ono što žele. Pred svojim navijačima imaju priliku za titulu. No, što sad. U 40 minuta svašta se može dogoditi, a jedino što se nikako ne smije dogoditi je to da Zadrani izgore od prevelike želje. Jer sport je bezbroj puta dokazao koliko varljiv može biti. I koliko puta smo svi mi u depresiji izlazili iz Jazina (ili Višnjika). Na kraju krajeva još su otvorene rane iz prošlog finala kada su nam Zagrepčani u posljednjoj sekundi usred Zadra osvojili titulu. Baš radi toga Zadrani moraju povećati svoju koncentraciju na maksimum, a euforiju na minimum. I igrati košarku. Pokušati istaknuti svoje prednosti i ne dopustiti protivniku da nametne svoje. I tu je sva mudrost.
I još nešto se valja istaknuti. Nešto zbog čega je ovo finale drukčije od nekih drugih. Zadar je osvojio dva naslova u novijoj povijesti. Ono prvo kad je na kormilu Zadra bio Rudolf Jugo je bilo specifično, zato što je bilo prvo nakon drage nam ’86. U tom finalu je Zadar imao i prednost domaćeg terena, ali i bio je favorit, pošto nam je sama Cibona poprilićno olakšala posao, pustivši Andriju Žižića i Geralda Fitcha, a tada im je i Marko Popović otišao na operaciju koljena. I sigurno da je tada Zadru bilo nešto lakše, iako se igrala peta, vrlo neizvjesna utakmica. No, bez tri najbolja igrača, Cibona jednostavno nije mogla dobiti Zadar. Ne tada. I druga titula došla je nešto lakše, unatoč pet utakmica finala. Aco Petrović je tada imao vjerojatno najskuplju momčad koju je Zadar imao ikada (jedino ona s Rađom i Komazecom se može uspoređivati). Rok Stipčević, Corey Brewer, Shamell Stallworth, Pankracije Barać, Julius Johnson, Andrej Štimac, Jere Macura, Todor Gečevski, Jure Lalić… Niz odličnih igrača predvođeni fantastičnim “playom” Brewerom, a u finalu ipak mnogo lošiji Split, koji je imao itekako problema s rosterom.
Višnjik pretvoriti u Jazine
No, ovaj put je drukčije, jer Zadar nije nikada osvojio titulu kada je Cibona bila izraziti favorit. A ovaj puta je, barem prije početka finalne serije, Cibona bila veliki favorit. Osim što su mnogo skuplji, a realno i kvalitetniji od Zadra, “vukovi” su imali odličnu sezonu, možda i jednu od boljih u zadnje vrijeme. I baš zato svaka čast igračima i stručnom stožeru Zadra, što su došli do ove prilike. Da pred svojih devet tisuća navijača pokušaju doći do titule. Mnogo se proteklih dana priča koliko nedostaju Jazine i atmosfera koja se tamo stvarala. Jel u grotlu Jazina, tko bi uopće pomislio da itko u finalu može pobijediti. Ali iako se danas igra na Višnjiku, devet tisuća navijača će itekako pokazati kakav pakao se može stvoriti i u “mirnom” Višnjiku. I danas će se “Krešin dom”, pretvoriti u one Jazine. U to uopće nema sumnje. A tko će presuditi? Gordon ili Tomas, ili možda Bogdanović ili Andrić s jedne, ili Stipčević, Ružić ili Perić s druge strane, samo se može pretpostaviti. Kada krene ludnica, sve prognoze nestaju, a ako je suditi po ove tri utakmice, ne treba se začuditi ako opet sve bude ovisilo o jednoj, eventualno dvije lopte. Ali isto tako, nikako se ne smije zaboraviti da ovo nije ključna utakmica. Ne za Zadar. Jer Zadar vodi 2:1, tako da Cibona ovu utakmicu itekako mora dobiti. A čak i u slučaju poraza, Zadar će imati još jednu, doduše onda mnogo težu, priliku. No, što god da se dogodi, svi mi u konačnici trebamo zapljeskati ovoj momčadi.
Samo da se spomene. Treća utakmica je itekako pokazala da se Zagrepčani nemaju pretjeranog razloga buniti na suđenje. Uostalom, koga zanima neka samo pogleda statistiku i omjer slobodnih bacanja (+16 za Cibonu u tri utakmice), koji je daleko na strani momčadi koja igra dobar dio utakmice zonski presing, na granici prekršaja. Pametnom dosta.