Anđeo na vječnom počinku

Ne pamti se pogreb na otoku Pašmanu kao danas kasno poslijepodne na mjesnom groblju u Tkonu. Majka Katarina i otac Nikola pokopali su sina, mala Laura svog brata. Pokopan je unuk, praunuk, nećak, bratić… na posljednje ovozemaljsko počivalište je ispraćen  8-godišnji Roko Ugrinić kome je nakon osmomjesečne borbe s najtežim oblikom tumora na mozgu protekle subote na Onokološkon odjelu na zagrebačkoj Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj prestalo kucati srce, malo srce velikoga Roka.
Dan tuge i boli: nepregledno mnoštvo u kilometarskoj koloni žalosti od Ugrinića do Tkona. Bio je to emocijama nabijen sprovod, na kojem su se prelamali krici i jauci neutješnih roditelja i rodbine. U srcima i dušama svih okupljenih i tuga i bol, u oku suza, na licu grč. I to sve sabijeno u jedno.
Pedesetak bijelih vijenaca i cvijeće podsjećaju na mladi život. Grč u srcu, bol u duši. Teško je naći riječi utjehe i ohrabrenja. Ostajemo zatečeni, gotovo nijemi pred tragedijom izgubljenog života. Tisuću nam pitanja prolazi mislima, a odgovore ne nalazimo.
– Roko moj… sunce moje mamino, nad sinovljim lijesom naricala je neutješna majka Katarina.
Obred pogreba je predvodio o. Jozo Milanović,  benediktinac iz samostana Ćokovac na otoku Pašman
Sedam, osam mjeseci nad malim Rokom bdjela je cijela Hrvatska. Pokrenuta je bila i velika humanitarna akcija “Veliko srce za pomoć Roku” za Rokovo daljnje liječenje u inozemstvu, na terapije protonskog zračenja. Mnogi su dobri ljudi velikoga srca pružili ruku nade, dobrotu i senzibilitet ljudi ipak nisu izgubili. Međutim, kako bolešću shrvan Roko nije mogao na tako dalek put s tim je novcem kupljena toliko potrebna aparatura za Klaićevu bolnicu kako bi se i drugoj teško bolesnoj djeci omogućilo lakše liječenje.
“Anđele moj”, “Moj dida i ja” i “Meni ne more bit” otpjevala je klapa Iskon iz Splita na izuzetno tužnom ovozemaljskom oproštaju od malog Roka.