Galovački poučak

Zadnja dva dana glavna politička tema u hrvatskoj javnosti prelama se oko dvojbe hoće li HNS koalirati s HDZ-om i time omogućiti parlamentarnu većinu i kontinuitet Plenkovićeve vlade. Jednima je to čisto tehničko pitanje koje bi trebalo ovisiti isključivo o ciljevima i programu takve koalicije, a drugi pak u tome vide primarno ideološku priču iskazujući sablazan pred takvom mogućnošću. Po ovim drugima, koalicija HDZ-HNS bila bi nešto poput drvenog željeza jer, tvrde, riječ je o ideološki, vrijednosno i svjetonazorski potpuno različitim strankama.
Međutim, ono što je pojedinim HNS-ovcima nezamislivo u državi, sasvim je normalno i provedivo u jednome Galovcu, općini koja je na zadnjim lokalnim izborima dobila načelnika Marina Gulana upravo iz koalicije HDZ-HNS, dok je ista ta koalicija za Općinsko vijeće osvojila gotovo 50 posto glasova birača.
Neki će, dakako, u ovom slučaju posegnuti za poznatom mantrom koja glasi “nisu isto parlamentarni i lokalni izbori”. Po toj mantri, navodno, na lokalnoj je razini sve moguće, da konzervativni HDZ ide s liberalnim HNS-om ili da lijevi SDP ide s ultra desnim HSP-om (i taj primjer imamo u našoj županiji). No, takve su kombinacije, kažu oni, nezamislive na državnoj razini. Pobornici tog stava pravdaju se tvrdnjom da se na lokalnoj razini politika brine i bavi isključivo komunalnim, tj. “životnim” pitanjima, a na državnoj bi se, valjda, po njima trebala uvijek uspostaviti neka vrsta ideološke ravnoteže kao preduvjet funkcioniranja vlasti. Naravno, u sudaru s činjenicama taj je stav potpuno neodrživ, jer se i državu, kao i gradove i općine, treba voditi prvenstveno i iznad svega kriterijima opće dobrobiti za sve njezine građane, a društveni, ekonomski i kulturni napredak zemlje je nešto što je u interesu svakog građanina pojedinačno – kako onoga u Galovcu, tako i u Zagrebu.
Tvrdnju da HDZ i HNS mogu na lokalnoj razini jer se tamo vodi samo komunalna politika, potpuno demantira sama politička praksa, život, jer svjedoci smo da se na županijskoj, gradskoj i općinskoj razini itekako znaju reflektirati sve političke, ideološke i svjetonazorske teme kao i na državnoj razini. Jer, kada gradska vlast ne želi postaviti vijenac ispod spomenika na kojemu je crvena petokraka, što je to nego ideološki stav. To što u Zadru nema Titove ulice, a u Zagrebu je po njemu nazvan jedan važan trg (možda ne još zadugo), i to je političko, a ne komunalno pitanje. Mogli bi tako nabrajati, u raznim smjerovima, kroz razne primjere i različite gradove Hrvatske.
Dakle, pitanje (ne)mogućih koalicija je lažno pitanje. SDP-ovci i HSP-ovci, primjerice, nisu jedni drugima državni neprijatelji, nisu to zaraćene strane, već dvije političke opcije koje imaju različite podrške u različitim slojevima hrvatskoga naroda. Mogu li te dvije stranke u koaliciju ili ne – lažna je dvojba jer to primarno ovisi o tome što one zajedno mogu učiniti, a ne o tome što misle i osjećaju.
Ili, da se vratimo na slučaj HDZ-a i HNS-a. Što, na primjer, ako HNS baš u koaliciji s Plenkovićevim HDZ-om ima šansu provesti kurikularnu reformu po ukusu građanske, liberalne Hrvatske? Treba li reći “ne hvala” i prepustiti se sljedećih nekoliko godina oporbenoj dokolici? Ili im je korisnije da trenutni politički kontekst upregnu u korist svoga programa, a time i vlastitih birača?
Jer, da ponovimo: zašto bi u državi bilo nenormalno ono što je normalno u Galovcu? Na koncu, tko je tu uopće (ne)normalan?