Moli Boga za zdravlje

Ministar Milinović konačno je prezentirao prijedlog reforme zdravstvenog sustava kojim je i nehotice sam sebi “skočio u usta”, a što je u gustoj prašini koju je podignula reforma ostalo prešućeno i neuočeno.
Naime, ministar kojemu bi na galantnoj računici pozavidjeli i ministri financija, još je do prije neki dan, govoreći o rezanju lista čekanja hvalio zdravstvo i nije dao naslutiti da je sustav zapravo u ovoliko dubokoj komi kada mu treba dodatnih 5,5 milijardi kuna godišnje da bi otvorio oči.
Stoga se ministar ne treba čuditi što će se tijekom široke javne rasprave oko famozne reforme morati braniti od prigovora s mnogih strana. Da je otkrio “loše karte” sustava i ranije javno priznao da je dalje nemoguće da 1,5 milijuna zaposlenih financira zdravstvenu zaštitu za 4,5 milijuna ljudi, možda bi svi njegovi nameti sada manje boljeli. No, tradicija solidarnosti i uvjetno rečeno besplatno zdravstvo, zauvijek je mrtvo.
Komentar mnogih koji su osluhnuli, a ne posve i razumjeli kompliciranu Milinovićevu reformu s lajtmotivom raznoraznih kategoriziranih polica zasad se svodi ponajprije na već dugo prisutan zaključak zdravstvene priče – “plati pa se rugaj”, “plati pa živi”.
Iako se, sudeći prema iznesenom prijedlogu, za najugroženije kategorije, umirovljenike s najnižim primanjima – do 2.600 kuna ništa drastično ne mijenja, jer će, kako se dalo iščitati, njihov trošak snositi država pokrivajući im tako dopunsko osiguranje i oslobađajući ih zdravstvenog dodatka, a od bure reforme bili bi zaštićeni i djeca i trudnice, teško se oteti dojmu da aktualni prijedlog, iako to možda nastoji biti, nije socijalan kako to naglašava ministar. Iz prostog razloga što i oni koji imaju primanja veća od spomenute granične svote i dalje nemaju puno. Iz prostog razloga što se model iz neke razvijenije i bogatije zemlje, u postojećoj situaciji teško može primijeniti u Hrvatskoj, a da ne izazove kritike o socijalnoj neosjetljivosti.
Nadalje, kada su građani svjedočili uvođenju plaćanja takse pa onda njezinom ukidanju, sada opet uvođenju zdravstvenog dodatka koji će opaliti po džepu bogatije umirovljenike, pa pričanju o ukidanju dopunskog osiguranja, a sada o njegovom poskupljenju, onda je logično da sve vezano za reformiranje zdravstva pobuđuje nevjericu, sumnju da oni koji bi trebali nešto učinkovito napraviti ne znaju što rade nego s vremena na vrijeme puštaju probne “balone”.
Za većinu zaposlenih reforma kaže da moraju plaćati odlazak liječniku, recept, bolničke usluge ili se odlučiti za policu dopunskog osiguranja koje će to pokrivati. Nezaposlene, one s malim primanjima, invalide, pomilovala bi država.
I kada se ministru Milinoviću zbog teškog stanja u zdravstvu prizna da je reforma neminovna, opet u zraku visi veliki upitnik nisu li se proračunska sredstva mogla raspodijeliti drugačije, u korist zdravstva.
Dok padaju kritički komentari Sindikata zdravstva i socijalne skrbi, umirovljenika, oporbe, građani uglavnom sliježu ramenima: “Moli Boga za zdravlje”.