Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

Nekić priprema zbirku ljubavne, a Zrilić haiku poezije

06.11.2016. 23:00
Nekić priprema zbirku ljubavne, a Zrilić haiku poezije


Župan, dožupan, pročelnik, vijećnik, pravnik, slikar, roker, profesor, pjesnik, liječnik, pjevač… Sve ove osobe stanu u samo četiri poznata Zadrana. Iako različita i svestrana, zajedničko im je to što su sva četvorica i političari i umjetnici. Župan Stipe Zrilić, po struci pravnik, slika i piše haiku poeziju, njegov zamjenik Rudolf Dvorski poznati je tekstopisac i skladatelj, gradski pročelnik Joso Nekić piše poeziju, a dr. Branko Dukić, liječnik i gradski vijećnik, pjeva u crkvenom zboru.
Za razliku od ostalih naših sugovornika, župan Zrilić se prije u životu počeo baviti politikom nego umjetnošću, iako ni jedno od ta dva njegova zanimanja nije bilo planirano.
– U politiku sam se uključio slijedom demokratskih promjena koje su se kod nas dogodile. Da nije bilo toga, čisto sumnjam da bih se bavio politikom. No, uključio sam se u HDZ i od tada me to stalno prati. Slikati sam počeo onako sporadično tek 2000. godine. Tad je SDP dobio izbore i pokrenuta je hajka na mnoge, tako i na mene i ja sam se tad intenzivnije počeo baviti slikarstvom. Ne znam je li to povezano ili ne, priča župan Zrilić, i kaže kako je počeo s akrilom, slikao je pejzaže, objekte, životinje, a kasnije se opredijelio za pastele i apstrakcije.
– Najviše su me učili Mario Tomas i Boris Žuža, ali i drugi slikari. Nagovarali su me da probam s modernijim motivima, apstrakcijama. Tu se razigram s bojama, okrećem pastele na sve strane i vrlo brzo nastane slika. Kažu da je dobra slika ona koja vam se sviđa, tako da zapravo gotovo svaka slika nađe svog vlasnika, rekao je župan koji je prodao svega dvije ili tri svoje slike, a sve ostalo je donirao, darovao svojim prijateljima, ali i prijateljima Zadarske županije.
– Slikanje mi predstavlja zadovoljstvo, zadovoljava poriv za kreacijom, za stvaranjem. I nije tako lagano kako se čini, pa se onda potrudiš i kad uspiješ budeš još sretniji, kaže župan kojem slikanje nije jedina ljubav u umjetnosti. Naime, upravo se priprema za objavu svoje prve samostalne zbirke haiku poezije „Pod plavim nebom.”
– Objavljivao sam i do sad haiku poeziju, još kao student sam to volio pisati. Tada sam se bavio i pisanjem sudokua i križaljki, zapravo mi je od toga “sjela” i jedna od prvih zarada kad sam kao gimnazijalac objavio nekoliko križaljki u časopisu Vikend. Zbirka “Pod plavim nebom” sastoji se od šest poglavlja: Sloboda, Život, Proljeće, Ljeto, Jesen i Zima, otkrio je zasad toliko o svom novom umjetničkom projektu župan Zrilić.
U istom hodniku Doma županije, nekoliko koraka dalje još je jedna umjetnička duša „zalutala” u politiku – dožupan Rudolf Dvorski. Glazba je u njemu od malena.
– Pokojni djed mi je darovao gitaru kad sam išao u peti razred, a tek sam u osmom razredu počeo lagano svirati. Kao samouki gitarist i pjevač, počeo sam pjevati 1992. godine za bend Alibi. Sljedeće tri godine sam nastupao sa svojim pjesmama na Zadarfestu, a s bendom Alibi sam bio i na dvije turneje po Italiji. Svirali smo atmosferski rock, moje autorske pjesme koje su na engleskom jeziku podsjećale na Pink Floyd. Tada je jedan talijanski menadžer htio ulagati u nas, trebali smo snimati u najboljem studiju u Milanu, ali bend se nije mogao složiti i to je propalo. Još smo se jednom okupili, pobijedili na Hrvatskom glazbenom festivalu. Osvojili smo snimanje albuma, ali ni za to se nismo mogli skupiti i tu je završena priča s Alibijem, prisjeća se Dvorski mladih rokerskih dana. Kaže da je 1999. godine za njega bila prekretnica i tad je počeo pisati pjesme za druge pjevače.
– Znao sam da ima onih koji bolje pjevaju od mene, a pisanje pjesama mi je dobro išlo, što su kasnije potvrdile i brojne nagrade. Već 2000. sam imao tri pjesme na Melodijama hrvatskog Jadrana, što je tad imao još samo Tonći Huljić. Za “Košulju bilu” koju sam napisao za Mladena Grdovića, dobio sam prvu nagradu stručnog žirija, govori Dvorski.
Za Tornado Zadar je napisao pjesmu Tornado volim ja 1998. kad je KK Zadar ispadao iz lige, ali i kao „tajanstveni autor” prije osam godina je napisao pjesmu “Ruku u vatru” i tek neki dan objavio na društvenim mrežama da je zapravo on autor te pjesme.
– Ta je pjesma nastala u maloj sobici prije finala kad smo osvojili naslov prvaka. Dao sam je i nisam se nigdje potpisao, nije mi to bilo važno, govori Dvorski.
I gradski pročelnik za odgoj i školstvo, pjesnik Joso Nekić kaže da u zadnje vrijeme jako malo piše. Svoju zbirku pjesama “Razotkrivanje” objavio je još 2006. godine. Pjesme je pisao i dok je radio u SZUP-u, takozvanoj tajnoj službi, i u njima se „razotkrio”, pokazao neku svoju drugu stranu.
– Pjesnik Boris Maruna, koji je imao veliki utjecaj na mene, je rekao kako poeziju piše samo kad ima vremena i kad se dobro osjeća, a jedno i drugo događa se rijetko. Tako je i kod mene. Žao mi je što se nemam vremena više baviti pisanjem jer to je moja prva ljubav. Dok gruvaju topovi, muze šute. A u našem svakodnevnom životu stalno gruvaju topovi pa možda zato trenutačno ne pišem, kroz šalu kaže Nekić, dodajući da se ipak nada kako će uskoro objaviti jednu zbirku ljubavnih pjesama, za koju mu još nedostaje nešto materijala.
– To je možda neki moj bijeg od stvarnosti, u ovom trenutku pisati baš ljubavne pjesme. Kad napišem pjesmu, osjećam neko pročišćenje, ali da bih je napisao, mora postojati neka posebna duhovna situacija. To može biti izazvano i nekom najsitnijom izvanjskom provokacijom. Najviše sam pjesama napisao kad sam osjećao potrebu pobjeći od stvarnosti koju svakodnevno živim, obično u nekom frustrirajućem razdoblju. U tim trenutcima imao bih se potrebu isključiti i u uključiti u neki drugi svijet, moj svijet poezije u kojem uvijek tražim najbolje od svega – od života, od ljudi, od ljubavi. Poezija je za mene sloboda, pjesnički će Nekić o svojoj poeziji.
Dr. Branko Dukić, inače najpoznatiji kao liječnik i šef zadarskog Odjela ginekologije, zadnjih je godina aktivan kao HDZ-ov gradski vijećnik, a uz sve to, pjeva u crkvenom zboru župe Kraljice mira na Stanovima.
– Pjevanje je kod nas na Stanovima oduvijek u obiteljima pa sam i ja tako uvijek pjevao. Ipak, prije nego sam bio ‘pjevač’ i političar, bio sam liječnik, a sve to skupa me čini jednom osobom i ne bih mogao reći što mi je najdraže. Mi Stanarci smo uvijek iskazivali ljubav prema svom gradu i bili aktivni u društvenoj zajednici i tako sam se i ja uključio i u politiku i u Društvo Stanaraca i u zbor… Doprinosim gdje mogu. A i život je toliko brz i previše je obaveza da moraš onda naći vremena i za sebe, za nešto što ti daje odušak. To je za mene pjevanje. Družimo se, idemo na izlete, hodočašća, pjevamo na nedjeljnoj misi, predstavljamo našu župu i vodimo se onom – tko pjeva, zlo ne misli, govori Dukić.