Vratimo Krešu kući

Čekala sam nekidan prijatelja Grgu ispred Višnjika. Išli smo na utakmicu. Drugu finalnu. Ona lagana nervoza koju sam osjećala u želucu dva dana prije, do tada se već pretvorila u potpuni cirkus u glavi. Pred dvoranom je bilo milijun ljudi, svaki drugi od njih sa mobitelom na ušima.
– Di si, evo me, čekaj me…
Među njima je bio i jedan momak, tinejdžer po mojoj slobodnoj procjeni. Imao je šal Zadra oko vrata, modernu frizuru i pametni mobitel. I dok su mi u glavi misli preskakale Nazorovu taktiku, Vrbancov šut i Anzulovićev skori odlazak u penziju (jes!), taj mali je objašnjavao prijatelju gdje se nalazi.
– Evo me ode kod ovog spomenika sa cvićen!, vikao je mali.
– Ma nije valjda…?, pitam Ivu koja pokraj mene stoji prekriženih ruku i gleda prema vrhu dvorane.
– Je, kaže ona indiferentno i skrene pogled prema Kreši koji stoji iza nas s tom loptom, kao da će svaki tren pucati slobodna.
– Je, pomislim, taj mali je stvarno rekao da je pokraj spomenika sa cvićen.
I to mi je bilo poraznije od poraza koji je uslijedio par sati poslije. I od onog trećeg u Zagrebu…
Poslije sam se sjetila svih onih koševa bez obruča po gradu. Mislim da je jedan kolega prije nekog vremena izbrojio da na Poluotoku postoji još samo jedan koš koji nije bez obruča, koji nije samo tabla. Neću sad kukati o tome da djeca samo sjede pred kompjuterima, ali istina je da se sve manje igraju u dvorištima i da sve manje igraju košarku. Pogotovo, je li, u onima u kojima nema koša. Ili ga ima, a nema obruča. Ponekad su stvari toliko jednostavne…
Sjetila sam se i toga da Krešimir Ćosić u Zadru ima ulicu od Foše do stare Tehničke škole, dakle ulicu u kojoj nitko ne stanuje. Nikad nikom nije došlo pismo naslovljeno na Ulicu Krešimira Ćosića. Malo bezveze, jel da?
Ne krivim uopće tog malog, ali mi je isto krivo što stvari nisu drukčije.
Govorimo da je Krešo legenda, gledamo dokumentarce o njemu, njegovo milo lice gleda nas sa starih, crno-bijelih fotografija. Poster visokog, mršavog Kreše u dresu Zadra i s loptom u ruci mnogima je prva asocijacija na dvoranu Jazine.
U međuvremenu, ovih dana Šibenčani slave svoga Dražena. U Zagrebu se obilježava dvadeset godina od njegova nesretnog odlaska. I Dražen i Krešo, svaki za svoj grad, značili su i znače više nego za ijedan drugi. Pa ipak, dojma sam da neke Krešine obljetnice kod nas tiho prolaze, a i spomenik mu je tamo, pred pekom, većinu godine sam, po kiši i po suncu.
Gledam sad te Jazine, uredili su ih. Tako kažu. Posjekli su stabla, to je valjda prvo što se mora, čim počnete nešto raditi u Zadru.
Pa možda bi taj Krešin spomenik trebalo vratiti na staro mjesto. Kod Jazina. Da gleda u dvoranu u kojoj je igrao. I neka nova stoput nosi njegovo ime, u Jazinama je ipak ostalo njegovo srce i srca onih koji su ga gledali kada je košarka bila mlada i kad se nisu kupovale kokice prije odlaska na utakmicu.