Pšenicu pojeli vrapci, a i posljednji mlin davno je ugašen

Pšenica je gotovo nestala s ravnokotarskih njiva. Gdje po koja parcela onih najupornijih koji hoće uživati u kruhu od vlastite pšenice ostali su vjerni njenoj proizvodnji. Treba pšenica da se prehrani letarija, a dobro je jedu mladi janjci i bređe ovce.
Dok se pšenica na ravnokotarskim njivama sije vrlo malo ili gotovo nikako, ječam, ili kako ga Ravnokotarci zovu žito, još uvijek se uzgaja na respektabilnim površinama. Prema procjenama što jesenas ozimim, što proljetos jarim ječmom, zasijano je gotovo 100 hektara. Većina ravnokotarskih gospodarstva sije žito u prosjeku na pola hektara, jer to je dovoljno da se osigura prehrana za perad, a sve više za svinje čiji uzgoj se polako vraća u ravnokotarska dvorišta.
– Skupo je pred zimu u Benkovcu na sajmu kupiti svinje za svinjokolju. Treba za tovljenu svinju izbrojiti najmanje 2.500 kuna, a jedna je ništa. Ako kupiš dvije to je već veliki novac, a kući uvijek ima ostataka hrane, povrća i uz žito i malo kukuruza evo tovljenika pred Božić od 180 do 200 kilograma, govori Željko Galac iz Polače, kojeg smo zatekli u žetvi ječma.
Proizvodnja pšenice prema procjeni Željka s ravnokotarskih polja nestala je iz dva razloga. Prvi je najezda španjolskih vrabaca devedesetih godina prošlog stoljeća, koji su bili u stanju pojesti sve zrnje s klasova u polju tijekom nekoliko dana. Drugi razlog je što je mlin u Zadru prekinuo s radom, pa se nema kome prodati pšenica te u zamjenu uzeti brašno za vlastite potrebe. Pošto je ječam isplativiji u prehrani stoke, a zbog osja na klasovima ne napadaju ga vrapci, većina ravnokotarskih ratara sije ječam.
Nisu oduvijek ravnokotarska polja bila bez krušnih žita. Sve do Domovinskog rata Tvornica kruha Zadar, odnosno Danilo Štampalija, otkupljivao je između 5 i 6 tisuća tona pšenice godišnje proizvedene na području od Nina do Skradina. Tijekom Domovinskog rata zbog okupacije najplodnijih dijelova Ravnih kotara nije bilo proizvodnje. Nakon Domovinskog rata zbog miniranog prostora pšenica je pala u drugi plan. Prvo su se na razminiranom i od mina slobodnim površinama podizali višegodišnji voćni nasadi, vinogradi i maslinici. Osim toga liberalizirao se uvoz pšenice, pa je bilo moguće kupiti gotovo svakodnevno pšenicu na svjetskim burzama. Na taj način angažiranje vlastitog i bančinog kapitala je bilo puno manje.
– Cijena pšenice rapidno je pala i njezina proizvodnja postala je neisplativa, pogotovo u Ravnim kotarima, gdje zbog malih površina nije bilo moguće ostvariti poticaj. Ako se tome doda pojava španjolskih vrabaca, koji su u nekoliko dana, kada je pšenica bila u voštanoj zriobi, u potpunosti uništili urod, pšenice je svake godine bilo sve manje. Otkup se sveo na nekoliko stotina tona, da bi mlin Tvornice kruha Zadar prestao s radom 2010. godine, saznali smo u razgovoru od Krste Bračića, dugogodišnjeg djelatnika Tvornice kruha Zadar.
Obitelj Galac iz Polače ne samo da uzgaja ječam kojim hrane perad, ovce, janjad i svinje, već posjeduju kombajn kojim žanju vlastito žito i vrše uslugu žetve.
– Ova godina je bila odlična za žito, govori Zoran Galac i pojašnjava. – Oborina je bilo onoliko koliko treba, zima je bila takva da se žito dobro razvijalo. Ipak,u proizvodnji je presudno slušanje struke. Prvo treba kvalitetno sjeme posijati sijačicom, zatim se mora obaviti osnovna gnojidba i dvije prihrane. Ali ipak ono što na kraju daje dobar prirod je zaštita od bolesti.
– Pogledajte ovaj ječam od brata Željka koji upravo žanjem. Bunker kombajna puni se vrlo brzo. Siguran sam da će prinos biti veći od 5,5 tona po hektaru. To je na razini Slavonije. Ni moj po prinosima ne zaostaje. Ali na žalost, još uvijek veliki broj proizvođača smatra da u proizvodnju ječma ne treba ili treba uložiti vrlo malo, pa slabo gnoje, a zaštitu od bolesti koje prepolove urod ne provode, pa se čude zbog čega im je prirod negdje oko 2,5 tone po hektaru. Ako ne uložiš, nemoj niti očekivati, komentar je gospodara Željka.