Klapa

Uprav smo finili na boće, sunce se čapalo mora, triba skontati račun, ruke na guicu i doma di nas (ako?) čeka vičera i kvintal pridike od žene.
 Je, na ovo zadnje smo oglušili, ma kad nan žene vižitaju portafoji nami je kuco.
Zakantali, Gospe moja šuperali smo anke sve crkvene zborove. Jerbo nas desetak petnajest lipo sili oko zoga, isprid svakoga pot, bira, mala bukara, izili sve ča je došlo na zog i uz pismu navigamo, maligani nas nosu svitun.
 Bože dragi lipote, raj ovozemaljski na zogu. Da nan porezna uprava ište račun, vižita portafoje – njanci za škrabicu.
– Pridlažen, kari amiči, kad nan ništa u ovin vrimenu ne ide u krmu da formiramo KLAPU, – službujuće će Anselmo.
– Grdelini od pivanja. Evo, Duje prvi tenor, Libero sekondo tenor, prvi bariton Gušte, drugi Kapovila, treći Bruneto. Za bas – zna se: Vitorijo, Mate i Karoc. Zamjene, zamjene… A, svi.
 Svi smo digli ruku, ka slažemo se. Anke i bukara, pot, bocun…
– Pridlažen odoru klape, – službujuće će Marinko.
– Mornarske majice, zakrpane i zavrnute brageše, bosi. Zimi marinerski kapot sa zlatnim botunima, bonet od marine i kaiš od usukane mriže. Beđ, ovi, simbol – kuna.
 I jopet ruke u arju. Demokracija cento-percento. Izglasano.
Dviga se Frančesko. I mirita. Jedini je u veštidu, pari ka čovik od države, šjor od bolje stoječe famelje, učeni, advokat u komuni.
 – Ime KLAPE?! Ako ime družine ne uliva kod puka rešpekt, autoritet, garanciju gromkosti pivanja, državnički imidž neke stranke od vlasti ka pokrovitelja, jalova nam je rabota – s visoka će Frančesko.
 Dviga se barkarijol. Zapravo zamjenik barkarijola, Mimi. – Imamo u Zadru i okolici klape: Galija, Ankora, More, Foša, Kalelarga, Kondura, Vijola, Zara, na otocima Gajeta, Leut, Argola, Kamen, Maslina…
 – Stan! – zapovidno će Mikula.- Referendum i bašta. Oho! Ime KLAPE mora da zrači, isijava, siti dušu i tilo. Preuzvišenost je to, čast, domoljublje altroke štrc-brk.
– Ti Mikula i ti Jozo, kad vas dvoje zapivate ka da se vuču vrčine po kaleti kad se ženi udovac – znano će Vice. Vas dvoje, pridlaže Vice, e ja, – vi ste ekonomat, logisika klape.
– Ti Vice, – kontraje Jozo – moš zapivat samo kad su zavezana crkvena zvona. Moš i na pazaru, moš se ubaciti među narikače ako je u kavsi neka sirota žemska glava.
Onda su mučali skupno. Umor od buća čini svoje.
 Ja bi doda da su portafoji bili tanji od kartefine. Jerbo, većina igrača od buća ono šaku pinezi nosi u džepu od sigurece, ma ima i lipi broj zogadura koji se uzda u sriću, dopasti će ga u kvalitetnuju grupu koja nosi pobjedu, dobitak, fora obnigo od portafoja, voldir: franko si od plačanja ića i pića.
– Ja, ka šicer-zogadur – ka muškardin Marin će, – pridlažen i zapovidan konobaru: „Toči”. Nosi po guštu naše kumpnjije! Primi san jučer prvu penziju od Amerike. Bravo, i zaostatke. I ala zapivajmo: Divojka je garoful gojila…!
 (Pričalo se, da je pismu bilo čuti lipo do Puntamike.)
I uze je rič Moreto, pitur: – More se pisma pivati di te volja i kad te volja, ma kad pituri zapivaju uz pinel, kad pinelada dirigira lipotom glasa, kad u leutu šest veslača uz zamah vogadure zapiva: „Vozila se po moru galija…” i nebo da’ ruku, more šuperaje glasi, nosi ih bonaca lipo do Argentine, Australije… I radi toga pridlažen i dajin priporuk, neka se naša klapa zove: svit, more sinje u liposti i kriposti od po’ svita, a feta kruva i po’ fete pršuta, sira, šaka friganih inćuna na zogu, pašta-šuta u po’ gamele uz bulin, uz falsu miru kajiša za jedan jedini punat, pa onda na šije-šete za punat… To ni ovo i ono. To je opera od zadarskog kazališta Verdi.
 – Voldir, ime naše klape, naše, od ovoga zoga, – govori Anselmo.
– Je ime ugrađeno u sva imena svih klapa. Jerbo mi pivamo i kad smo siti, veseli, kad smo gladni i trudni, kad nan se plače, kad nas se tesika, kad nan je grubo i po suši, buri, kad nan je prazna mriža…
I kad kaiš (mira na zogu) falso miri.
Šoto-škrito
Šjor Vice od butige Kalelarge