Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

16 C°

BLAŽENA KAPLJICA

07.11.2013. 23:00


Jematva.
Moja gradacija za godišnji stađuni:
Zima: ne bilo je. Primaliće: kapa doli. Je trudno, ma u guštu. Lito: kad bi se pitala država lito bi tribalo trajati po cilo godište. Bože sladoleda, pa fešta i feštica, va ben, ‘ajmo priskočit najčuveniji skok u more sa Nove rive, onda, u Kalelargi pica Kvatro stađone, pa suveniri ala: Ćao Croatia! Vratili bi sve dugove, jerbo dužan i Bogu i vragu ne piva. ‘Ajmo reći, piva: … “suva kruva, zrno soli. Nek ti kušin bude stina…”
Jematva (?!)
Toplo, jutra friška, rosna, kiši ka po urdinu, pa kad je jematva plodna, sve zrilo, bačve u konobi pune, mašteli u vonju trganja, sagnula se maslinova grana, naši od Amerike partili doma – ohoho! Ma, ako ste bili sriće pa cilo lito, i do po’ jematve po sudu dilili se sa svojima od Amerike, ajme van ga.
I priča mi Toni, ovi od Četr’ kantuna, pa malo treso.
Zove me na telefon moj kumpanj Jere, odozgo. Od Kotara ravna. Aviziva me da u ponediljak peče rakiju. Dva kotla po dvista litara. Sunce iza brda, a moj kumpanj do kotla. Dim ti je sinja, eee, Toni moj, dim Božji i Jerin.
“Voldir Jere nema ilegale?”
“Jerino trsje, Jere kopa, riže, poliva, trga, peče rakiju od svoga dropa u svojoj državi. Kuš pizdune u ilegalu?”
“Mislija san Jere ono, trošarina 53 kune za 50 litara rakije po domaćinstvu i ni suze više. Lipo, prijaviš na carini. Registar piše: kotao 40 do 100 kuna. Veći 200 kuna…”
“Alo! Alo! Slabo te čujem Toni!”
“Bez prijave kazna ti more bit’ Jerkane moj od 2.000 do 10.000 kuna. Obrtnik ohoho! I do 40.000, do milijun.”
“Toni! Alo! Alo! Toni! Maaa, božje ti matere Toni, oklen ti zoveš? Di si, an? U Ameriki, Australiji, Argentini?”
“Mislija san Jere, karo mio, na one, one…E, žbiri, traveštiti, i to…”
Nima druge. Ja i sunce u istu uru u Kotare.
Uz kota lipo društvo. Sidu. Isprid čeljadi i bićerini, čaše, poti. Iza zalogaja bit će i pisme.
Na vrh murve kod seoskog guvna osmatrač. Omakne li mu se državni automobil ekstra klase nima mu mista u crkvi, ni kolu, toverni, nit mu je živiti, nit umriti. Ko će ga jadna narikati, ko nositi u čet’ri do grobišta?
Blažena kapljica teče…
Bivam ponuđen. Nazdravih bićerinom, pomalo mlašćem, mirišem, pa repetiran, činin se čovik od struke…
“Ja bi ovo ferma. Štop! Likarija teče zadnje kapi. Liči, godi, guštaš je prevrnuti jezikom, maaa…”
Ovi svi u smih. “Pa ti gospodine i druže od Grada, ovi… ‘Ti ‘Susa, kuš? Tek je potekla likarija,” otresito će jedan od ovih uz kotao.
Osta san inkantan. Ćutin se buzdo.
Uz blaženu kapljicu stigla marenda.
Sinjati marendu uz bokun i piće bilo bi duže neg Seljačka buna.
Ne da mi đava mira, priča mi Toni, pa ću: “Htio bi pitati, kad ovi na murvi opazi, pripostavka, državni Mercedes, e, što će i kako?”
Oglasi se Jere: “Njemu je mahati jaketom i zapivat: Ja san mala pa ne znan, kukulešće da igram…A nami što smo uz kota isti je posa, jaketama odagnat dim. Nima nit pivanja, nit kukanja. Ni rič dođe li ko iz Mercedesa.”
 “Pita li ovi od države za papire, dozvolu za pečenje rakije od carine, pita li ovi za kapelu uz zog buća, za našeg Sv. Antu Padovanskog, niko njanci po’ riči. Svi gluvi, svi mutavi. Ki i država, zapovidno govori Jere nazočnomu puku.”
Iza merenda pala je pisma. Iza pisme napunjeni je i drugi kota.
Jere je sa svojom Lucom odnija u podrum, eee, neću van reći koliko litara rakije. Boooraaatiii! Malo-morgen! I da Toni čini posa rufijana.
Jesan. Čega sve nisan donija u Grad.
Pozlatila mi se jematva. Eee, muka je to kad si kod Jere i Luce od Kotara Ravna.
Šoto-škrito
Šjor Vice od butige Kalelarge