Pokrenula neizbrisivu spužvu

Nije mogla sakriti emocije. Bio je to jedan od onih trenutaka u životu kada riječi nisu dovoljne. Ali, rekla je kako će joj nedostajati zbornica, kolegice i kolege s kojima je godinama dijelila isti posao, sve te generacije koje su u školu došle kao djeca, a pred njezinim su očima postajali mladi ljudi spremni kročiti u život.
Rekla je kako će joj nedostajati razred kao prostor, a najviše učionica broj 6. koja joj je bila drugi dom i koju je uredila tako da je svi osjećaju svojom, da će joj nedostajati miris škole, ona gužva i tišina hodnika i onaj adrenalin i uzbuđenje koje je osjećala svakim novim danom i svaki puta iznova kada bi kročila u razred.
Sve je to pokušala reći prigodom oproštaja, jedna od najpoznatijih i najomiljenijih zadarskih, gimnazijskih profesorica – Jasenka Vežić (66) kada je prije nepunu godinu, nakon punih 40 godina rada, odlazila u mirovinu.
Još čuva bilježnicu s ocjenama
Priznaje kako joj je mirovina jako teško pala jer osjeća kako može još uvijek puno sebe davati tim mladim ljudima, ali je svjesna da je to prirodna i neizbježna životna rijeka. Jednoga dana mora se otići i ustupiti svoje mjesto mlađima. Velika srca kakva je uvijek bila, kaže da bi bila sretna ako je spasila sa Zavoda za zapošljavanje, barem jednog mladog školovanog čovjeka.
Još se privikava na bioritam umirovljenice i priznaje da mirovina ipak, na neki način osiromaši čovjeka i ponekad mu daje onaj pomalo čudan osjećaj beskorisnosti.
Jasenka Vežić u svom je dugom radnom vijeku predavala generacijama i generacijama i kaže da su jednom izručunali kako je tijekom 40 godina poučavanja trećaša i maturanata, upoznala oko 11 tisuća učenika.
I danas u svom domu kao neprocjenjivo blago čuva sve svoje bilješke i male dnevnike kako ih je nazivala, sa svim imenima i prezimenima i ocjenama svih učenika kojima je predavala.
Iako je po zvanju prof. engleskog jezika i filozofije, engleski nije nikada predavala jer nije bilo potrebe, ali je zbog opširnog i zahtjevnog gimnazijskog programa bilo potrebe za predavanjem skupine predmeta humanističkog smjera. Predavala je tako i psihologiju, filozofiju, logiku, sociologiju. U vrijeme tzv. šuvarice i komunikologiju učenicima novinarskog smjera.
Jasenka Vežić rođena je Riječanka, a nakon završetka gimnazije put ju je doveo u Zadar na studij. Još u vrijeme studija dvije je godine radila kao turistički informator jer je osim engleskog služila francuskim i talijanskim jezikom te je na taj način upotpunjavala siromašni studentski proračun. Nakon završetka studija dvije je godine radila u opatijskoj srednjoj školi, a onda se zajedno sa današnjim suprugom Pavušom Vežićem uglednim zadarskim svečilišnim profesorom, povjesničarom umjetnosti i konzervatorom, vratila u Zadar i tu ostala.
Sve stvorili sami
– Pavuša i ja se znamo od 16 godine, par smo godina hodali, a onda smo se u dobi od 23 godine oženili. Bio je to studentski brak. Nije bilo lako. Pavuša se zaposlio odmah nakon završene srednje arhitektonske škole u zadarskom Zavodu za zaštitu spomenika kulture jer je postojala potreba za tim kadrom. Tamo je proveo 31 godinu i uz rad je redovno studirao. Nakon toga je i magistrirao i doktorirao i sada je na zadarskom Sveučilištu već 15- tak godina. Borili smo se posve sami kroz život. Više od devet godina smo bili podstanari i u početku dok i ja nisam diplomirala živjeli smo od njegove plaće. Sve smo stvorili svojim rukama i od svoga rada. Ništa nismo dobili, ništa naslijedili. Možda upravo zbog toga većinu stvari u životu znamo više cijeniti – smatra prof. Vežić.
U zadarskoj se gimnaziji zaposlila 1976. godine, “preživjela” je i “šuvaricu” poučavajući u tada Srednjoškolskom centru Jurja Barakovića, a onda se početkom 90-tih Centar razdvojio na dvije gimnazije i prof. Vežić je do svoje mirovine ostala u Gimnaziji Vladimira Nazora gdje je ostavila neizbrisiv trag.
Ona je zajedno s nekolicinom svojih učenika 80-tih godina prošloga stoljeća pokrenula i prvi srednjoškolski list – Spužva koji se pamti još i danas.
– Još su mi tako živa sjećanja na te dane. Bili smo tako uzbuđeni. Učenici su s toliko puno volje, entuzijazma i želje prigrlili tu ideju o pokretanju svoga lista. Ostajali su poslije nastave, čak i noću jer se Spužva tiskala ručno. Ništa im nije bilo teško i bili su tako ponosni na svaki broj. Bilo je tu sjajnih tekstova – priča, osvrta, humora i komentara. Neki od tih ljudi i krenuli su novinarskim vodama – sjeća se.
Dvadeset godina školskog lista
Spužva je trajala punih 20 godina i uvijek je iznova dokazivala svu kreativnost, potencijal i kapacitet generacija mladih Zadrana. Prof. Jasenka Vežić je to znala prepoznati, znala je da mladima samo treba dati šansu, slobodu i mogućnost da se izraze, a kasnije ih je samo usmjeravala. Ali, ona je jedna od rijetkih koja je svoje zanimanje doživljavala kao poziv i živjela ga.
Živjela je i disala s generacijama mladih pa je tako i od 1994. godine bila glavna koordinatorica organizacija maturalnih zabava. Htjela je maturalni ples dignuti na veću razinu jer to je jedan od trenutaka u životu svakog čovjeka koji se zauvijek pamti i zauzima posebno mjesto u škrinjici sjećanja. Osmislila je program za maturalnu večer koji se održao i do danas.
– Već s početkom drugog polugodišta oformili bi odbore za organizaciju maturalnog plesa. Upravo zbog toga što je večer bila sa osmišljenim programom nikada nije došlo ni do najmanje neugodnosti. Naši, gimnzaijski maturalni plesovi bili su doista za pamćenje. A, ja sam o svemu vodila računa i o cvjetnim aranžmanima pa čak i o bojama koktela – smije se Jasenka Vežić koja tijekom svog profesorskog rada nije propustila niti jednu maturalnu sveačnost i niti jednu proslavu godišnjice mature.
Priznaje kako je to beskrajno veseli i da osjeća uzbuđenje kao i sami maturanti u svojoj večeri – života. A, i ti nekadašnji maturanti – danas odvjetnici, profesori, liječnici, novinari – pamte profesoricu Jasenku Vežić koja je zauvijek ostala dio njihova života, njihove mladosti…