Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Svjedočanstva srpskih svjedoka zločina u Škabrnji

07.11.2016. 23:00
Svjedočanstva srpskih svjedoka zločina u Škabrnji


U dva je dana (18. i 19. studenoga) u Škabrnji ubijeno najmanje 39 civila, dok je poginulo ili u zarobljeništvu ubijeno 14 branitelja Škabrnje. Niz godina izjave svjedoka zločina sa srpske strane, nisu bile poznate široj javnosti
Masakr civilnog pučanstva i hrvatskih branitelja u Škabrnji ni nakon 25 godina nije dobio zadovoljavajući pravosudni epilog. Čudnije je to tim više jer je Republika Hrvatska u posjedu dokumenata koji uvelike mogu usmjeriti tijek istrage i dovesti ne samo do zapovjedne odgovornosti pojedinaca koja je neupitna, nego i do neposrednih izvršitelja zločina. Nakon masakra, neprijateljska strana provela je dvije paralelne istrage. 20. studenog 1991. tadašnja Vojno-pomorska oblast JNA u Splitu je, na zahtjev Promatračke misije Europske zajednice, zatražila od komande 9. korpusa JNA da do 21. studenog podnese izvještaj o ubojstvima u Škabrnji i Nadinu počinjenim 18. i 19. studenog 1991. Zbog toga je i izvršen očevid u suradnji sa Stanicom javne bezbjednosti Benkovac. Informativne razgovore obavila je 180. motorizirana brigada Benkovac, ali to nije učinjeno u skladu s nalogom pretpostavljenih. Učinjeno je to tek da se zadovolji forma, ali su nalazi mogli biti polazište za daljnji tijek istrage. Poslije informativnih razgovora, izvještaji su poslani komandi 9. korpusa JNA i dijelom su pronađeni iza Oluje, nakon oslobađanja Benkovca. Međutim, niz godina, izjave svjedoka zločina sa srpske strane, nisu bile poznate široj javnosti.
Civile koristili kao živi štit
Oficir za sigurnost 180. mtbr. JNA stacionirane u Benkovcu, major Branislav Ristić obavio je 23.11.1991. razgovor s Draganom Mitrovićem, vozačem borbenog oklopnog vozila vojne policije. Mitrović je svjedočio o ubojstvu civila kojeg su počinili tzv. dobrovoljci. Mitrović je vidio kako teritorijalci i dragovoljci, koje je prepoznao po šarenim uniformama i licima namazanih pastom za cipele, izvlače iz jednog podruma skupinu od 20-ak civila. Pripadnici TO koji su bili u Škabrnji nosili su iste uniforme, kape i kacige kao i JNA, međutim, oni su na svojim uniformama nosili i srpske zastave, a neki od njih su na lijevom ramenu imali bijele trake, kao i oznake SAO Krajine. Odmah iza BOV-a, streljali su jednog civila koji imao poluautomatsku pušku. Ispred vozila su doveli jednu staricu i jednog starca i pucali im u potiljak. Iz jedne od kuća u selu, nastavlja Mitrović, izveli su trojicu muškaraca. Jednog u dobi oko 35 godina, a drugu dvojicu starih oko 45 godina. Nakon kratkog ispitivanja, streljali su svu trojicu u dvorištu. Mitrović dodaje kako je čuo da je ubijena i mlada 19- godišnja majka s djetetom, ali da on to nije vidio.
“Iz podruma kuće izveli su curu i oca. Oca su joj odmah ubili iz AP (automatska puška, pr.a.). Nju su oborili na zemlju povukavši je za kosu vikajući: ‘Hoćeš da prođeš kao otac?’ Viknuo sam: ‘Ne pucaj!’ i uperio pušku u njega. Tu curu smo posle doveli u komandu. Video sam kako su teritorijalci vodili grupu od pet civila ispred sebe i tenka, da bi pokazivali put i kao živi štit. Video sam kad smo išli prema Nadinu, da su teritorijalci zarobili nekog civila s kojim je kasnije razgovarao načelnik SJB Dražić, ali sam posle čuo da su i njega kasnije ubili”, govorio je Mitrović pred vojnim istražiteljem.
Ponašali se kao banda
U zaključku ovog svjedočenja vojnik Mitrović kaže kako su se teritorijalci ponašali više kao banda nego kao vojska, što je izazvalo revolt kod običnih vojnika koji su skoro dolazili u sukob s teritorijalcima kako bi zaštitili civile hrvatske nacionalnosti.
Dan prije, iskaz je dao i vojnik bataljuna vojne policije Nenad Živanović.
“U posadi BOV-a smo bili ja, vodnik Travica, desetar Pejaković, vojnici Mitrović Dragan, Živanović Predrag, Nikčević Miloš i Radovanović Goran. Dok su bila borbena dejstva bili smo iza oklopnih transportera. Kod prvih kuća u selu Škabrnja ‘teritorijalci’ (bili su namazani imalinom da bi izgledali strašnije i na uniformama su imali znak odnosno zastavu Srbije bez petokrake) izveli su tri civila bez oružja. Postrojili su ih ispred i onda su počela puškaranja tako da sam i ja dejstvovao pa na njih nisam obraćao pažnju. Uglavnom kada sam prekinuo vatru video sam ih da leže mrtvi i po ranama sam video da je sigurno pucano iz male daljine. Malo dalje izveli su iz jedne kuće troje dece. Mi iz VP smo tražili da ih preuzmemo, ali nam ih nisu dali. Ponovo su ih uveli u kuću (sve troje) i iz nje izveli samo dvoje. Da li su to treće dete ubili nisam video ni čuo jer pucanje nismo mogli čuti od opšteg meteža ali kuća je potom gađana ‘Zoljama’ i potom je planula. Nešto dalje došlo je do izvođenja jedne grupe civila iz jedne kuće. Teritorijalci su izdvojili četvoricu muškaraca iza kuće i streljali ih. Video sam i da su jednog starca udarili kundakom u glavu, on je hodao oko 20 metara onda ga je teritorijalac ranio iz AP u noge tako da je pao a onda ga ubio metkom u glavu. Čuo sam ali nisam video da su jednog pripadnika ZNG, iza neke kuće streljali a onda mu odrezali uho. Gledao sam kada su izveli jednog muškarca i devojčicu (sigurno oca i kćer). Teritorijalac je rekao devojčici: ‘Gledaj kako ti ubijam oca!’ nakon čega mu je pucao u usta. Kada sam ovo video ja sam bacio opasač i rekao sam da neću da se borim na takav način i da ću mu sasuti metak u čelo ako ubije tu devojčicu. Devojčicu sam uveo u transporter da bih je spasio od njih.”
Posebno zanimljiv je dio iskaza doušnika JNA, kodnog naziva Beograd – 1 koji je govorio o iskazu nekad poznatog zadarskog policajca Gorana Opačića zvanog Klempo i Uške, tad pripadnika specijalne jedinice SJB Benkovac. Opačić je pred svim pobunjenim policajcima u Benkovcu pričao kako je u Škabrnji bilo dosta ubojstava civila, uglavnom žena i staraca u Škabrnji.
Vrećica sa ljudskim ušima
“U tom ubijanju posebno se istakao ‘dobrovoljac-četnik’ izvesni ‘Jaro- Jare’ (poreklom iz s. Prebilovac u Hercegovini), njegov prijatelj iz iste jedinice izvesni Ljubiša. Istakao je i to da je sa njima bio i neki aktivni vojnik koji se stalno kretao u borbenom stroju sa njima. Naime dok je jedan starac bežao taj aktivni vojnik je skinuo ‘Zolju’ sa ramena i pitao četnika: ‘Mogu li da ga ‘fotografišem?” i pogodio ga s RRB-om. Opačić tvrdi nikad nije vidio grozniju sliku u životu jer je starac raznesen tako da mu je u blizini ostala samo noga. Još sam čuo da je tu večer stanoviti Zorić (ime mu ne znam) koji je negde u JTO išao po gradu i pokazivao kesu sa ljudskim ušima. Također je ušao u kafe-bar ‘7’ i provokativno pozvao konobaricu da vidi prljavu čašu. Kada je konobarica došla pokazao joj je čašu u kojoj je bilo ljudsko uho”, govorio je doušnik JNA.
Vojni isljednik je zaključio da su zločinci Jare i Ljubiša, najvjerojatnije bili aktivni vojnici, pripadnici postrojbe m/č okb. 221. mrbr.
Ova svjedočanstva, napisana strojopisom, pronađena su nakon Oluje u arhivima, osobito benkovačke policije. Zavedena su pod brojem HR- HMDCDR, 7., kut 27. u Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata. Dio te građe, osobito foto-elaborat kojeg su za potrebe istrage izradili pobunjeni srpski policajci, kasnije je dospio do Haaškog suda. Međutim, u HMDCDR-u ne znaju kakav su odjek pronađeni dokumenti imali u Državnom odvjetništvu. Sudeći po do sad poznatim suđenjima, slažu se i hrvatski povjesničari, skoro nikakav.
To je svih ovih godina izazvalo reakciju zapovjednika obrane Škabrnje Marka Miljanića koji je uvijek govorio kako za Škabrnju nitko, napose po zapovjednoj odgovornosti, još uvijek nije odgovarao. U dva je dana (18. i 19. studenoga) u Škabrnji ubijeno najmanje 39 civila, dok je poginulo ili u zarobljeništvu ubijeno 14 branitelja Škabrnje.
Dvojica su hrvatskih povjesničara Ivan Brigović i Ivan Radoš još 2011. napisali znanstveni rad u kojem su opisali događanja 18. studenog u Škabrnji. Tad su ustvrdili da je tzv. organ bezbednosti 180 mtrb. major Branislav Ristić doznao da su civile u Škabrnji ubijali domaći Srbi, pripadnici TO te srpski dobrovoljci iz Srbije i Bosne i Hercegovine. Tijekom razgovora pripadnici vojne policije brigade, vojnici Dragan Mitrović i Nenad Živanović, koji su nazočili ubojstvima civila, istaknuli su kako bi broj žrtava bio i veći da oni nisu spasili jednu djevojčicu čijega su oca ubili rezervisti. U vezi s ubojstvima u Škabrnji, 25. studenoga 1991. major JNA Ristić doznao je da je Goran Opačić, pripadnik specijalne jedinice SJB Benkovac, nekoliko dana nakon pokolja govorio kako su u selu ubijani civili, uglavnom žene, u čemu su se “istaknuli” Vasilije Vidović iz Ilijaša u Bosni i Hercegovini te Ljubiša Vučićević iz Loznice u Srbiji.
Rijetki osuđeni
Do danas su za zločin u Škabrnji pravomoćno osuđeni Jovan Badžoka (10 godina zatvora) i medicinska sestra Zorana Banić iz Zemunika Gornjega (6 godina zatvora). Milan Martić, jedan od vođa pobunjenih Srba, koji je u trenutku masakra u Škabrnji i Nadinu bio ministar unutrašnjih poslova srpske paradržave u Hrvatskoj (tzv. SAO Krajine), pred Međunarodnim je kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu osuđen na 35 godina zatvora, među ostalim i za zločine nad civilima u spomenutim ravnokotarskim selima. Iako je napad bio vođen pod zapovjedništvom JNA, nitko od vrha JNA, zapovjednika 9. korpusa i njemu podređenih jedinica do danas nije optužen pred sudom u Haagu prema zapovjednoj odgovornosti za počinjene zločine, zaključili su u svom znanstvenom radu Ivan Brigović i Ivan Radoš.