Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

21 C°

Sjaj i bijeda prosvjeda

Autor: Željana Gardijan

08.05.2009. 22:00


Kada bi činjenicu postojanja demokratskog prava istupanja i sindikalnog djelovanja gledali kao pozitivnu, dobru stranu jednog društva onda bi to bio “sjaj” prosvjeda, ali njegova “bijeda” se ogleda u izglednoj uzaludnosti te bitke.
 Nakon studenata 13. svibnja u prosvjedno kolo hvataju se profesori i drugi djelatnici javnih službi. Nagomilano nezadovoljstvo tempirano je, međutim, da eksplodira upravo prije lokalnih izbora koji su svjesno izabrani kao čimbenik pritiska na Vladu, a ona opet igrajući svoju igru, alibi za nepopustljivost sindikatima javnih službi pronalazi u krizi čiji se teret mora podnositi bez prigovora koliko je (ne)ravnomjerno raspoređen.
Ukoliko se, naime, ne radi o nekoj taktici vladajućih u smislu da bi popustili ili primirili sindikate u zadnji tren prije zaokruživanja na izbornim lističima, svima bi moralo biti jasno da velikih pomaka neće biti. Više nije u pitanju visina plaće nego radna mjesta, zagrmio je premijer Sanader, šaljući tako poruku koja treba uplašiti sindikalno članstvo i pokolebati ga u nakani da svoje ogorčenje prolije na Trgu bana Jelačića na dan izborne šutnje – kako bi se valjda bolje čuli.
Vlada ne može uvjeriti sindikate da novca nema za njihove zahtjeve, da se izgubljenih 6 posto ne može vratiti u vrijeme kada se ponovno razmišlja o rebalansu proračuna koji će dodato rezati troškove jer je kriza sve jačeg “ugriza”. Nepkolebljivom sindikalcu Ribiću teško je dokazati da su upravo djelatnici javnih službi trebaju biti oni na kojima se mora uštedjeti dok se guraju “vizionarski” projekti i dijele nepovratna sredstva poduzetnicima.
Kako je bilo i za očekiati u predizborno vrijeme, najavljenom se trodnevnom štrajku i prosvjedu koji je planiran dan prije izbora prišio i politički predznak pa se moglo čuti kako sindikalna djelovanja idu iz mlina SDP-a, a sindikalci koji izbjegavaju političke mentore, a prihvaćaju studente, odgovaraju kako iza štrajka stoje upravo oni koji su ih natjerali na to da podignu glas, a to je vladajući HDZ. Izgleda da se sindikati neosjetno i postupno uvlače u klopku politike koja bi ih trebala još jače podijeliti i razjediniti, a ionako nisu previše složni.
Teško se oteti dojmu da je školstvo u zemlji znanja ipak zapostavljeno, a zdravstvo peživljava Milinovićevom “platnom” reformom, a da bi se to promijenilo trebat će se zavrtjeti još sindikalnih kola i odžati još pregovora, s pretpostavkom da će nestati i globalne krize kao dežurnog krivca za sve domaće nedaće.
Kako se trenutačno čini, najavljeni štrajk i veliki prosvjed teško da mogu polučiti značajne, opipljive rezultate, a svađa sindikata i Vlade najviše će u konačnici naškoditi učenicima jer se radi o finišu školske godine.
Dodatno iritantno za sindikate je svojevrsno ignoriranje njihovih zahtjeva od strane politačara koji u predizborno vrijeme imaju pametnijeg posla, a za obični mali svijet postaje iritantno sve što vide. Možda bi radije podržali izvjesnog Risa, kandidata za načelnika male općine, šaljivčinu koji igra na iskrenost pa u svom sloganu jasno poručuje kako će raditi: “Meni sve, vama ništa”.