Što fali paštetama?

Tko je jamio, jamio je, sad je red na  njima. Ne govorim o politici, nego o  domaćima i strancima, fureštima i turistima. Ovi prvi, ako spadaju u veliku  većinu koja voli sunce, more i život koji je  lak u ovom kvartalu godine, znaju da je od  polovine svibnja, ako je vrijeme dobro, pa  do prije tjedan dana njihovo vrijeme za  uživanje, turista još nema puno, plaže su  čiste, a more još nije postalo mješavina  krema za sunčanje.
Česi jako vole našu zemlju. Oni su narod  s bogatom tradicijom, poviješću, dali su  brojne velikane, imaju lijepu zemlju, ali –  nemaju more. Nama možda fali ovog ostalog, ali mora Bogu hvala imamo. I zato  oni ljeti u velikom broju dolaze ovdje kako  bi uživali. A mi im iz godine u godinu  nastojimo poremetiti planove. Kao da nije  dovoljno što svako malo neki od njih izgine  dok se penju po planinama, istražuju špilje  ili rade neku drugu vratolomiju, mi smo  odlučili otežati im boravak ovdje do kraja.
Rugamo im se kako smiješno govore i  kako kao trlje pocrvene na suncu, neki  kvazipjevač opjevao je “pošumljenost”  njihovih djevojaka, a sad je donesen i  propis da u Hrvatsku ne smiju unositi  paštete. I još neke prehrambene proizvode.  Onda smo se predomislili i odlučili da to  smiju raditi još ovu godinu, ali već je bilo  prekasno – njih oko 100.000 odlučilo je  zaobići Hrvatsku ovo ljeto. 
Pa da – zašto bi Česi, koji su odavno u  Uniji kojoj se mi nikako ne možemo  približiti i čiji je standard daleko bolji od  našeg, svoje eure koji su jednako vrijedni  kao euri nekog Nijemca ili Francuza,  ostavljali u Hrvatskoj kad to mogu raditi u  Španjolskoj, Italiji ili, pak, Crnoj Gori? 
I baš na dan kad sam smislila što ću  pisati u Bumerangu koji upravo čitate, na  putu s posla prema doma ugledam neprocjenjiv prizor. Muškarac srednje duge  kose i srednjih godina, prosječne visine,  obučen jedino i isključivo u crne slip  kupaće gaćice prolazi ulicom, gotovo na  prstima, među onim palmama nasuprot Sv.  Šime. Da odmah napomenem, nije bio  zgodan, iako bi to jako malo djelovalo na  opći dojam. More mu se još cijedilo s kose  i lica, a cijeli prizor djelovao je pomalo  nadrealno. Bilo je vrijeme kupanja, nešto  poslije tri sata, ali nije mi jasno odakle je  “izronio” i što je čovjeka njegovih godina  kojem se na licu ne vide tragovi nikakvih  mentalnih oštećenja, navelo na to da kroz  centar jednog grada, kraj jedne od najvećih  kulturnih znamenitosti procupka u takvom izdanju, baš kao da  je na snimanju “Glup i  gluplji 2 – Jadranska  avantura”. Pašteta u torbi  ne odaje ovakvu pošast.