Svaki od deset rekorda je poseban

Zadranka Paola Borović studentica je druge godine Ekonomskog fakulteta u Zagrebu. Ono što je zanimljivije, državna je prvakinja u skoku u dalj i troskoku. Kakav je život profesionalnog sportaša, što prolazi kroz glavu prije nastupa te zašto se, uz silne obveze, odlučila na volontiranje u udruzi, otkrit će nam u nastavku.
Odrasla si u Zadru. Kakav je život ‘na moru’ i ima li razlike u odnosu na Zagreb?
– Život u Zadru je dosta drugačiji od onog u Zagrebu. Toga uopće nisam bila svjesna sve dok se nisam preselila u Zagreb na studij. U Zagrebu ljudi uvijek negdje žure, ništa ti nije blizu, a putovanja od minimalno pola sata u tramvaju ili autobusu normalna su stvar. Zadar je, s druge strane mali grad, gdje je sve puno opuštenije, što je i tipično za Dalmaciju. Ima puno ljepše vrijeme i mirniji način života. Nisam bila svjesna koliko mi Zadar nedostaje sve do prošle godine kada sam, zbog brojnih natjecanja, kući došla tek nakon tri mjeseca. Volim se natjecati i ići na putovanja, ali nakon svega, najljepše se bilo vratiti u Zadar.
Zadar zaista zvuči kao idealan grad za život. Spomenula si natjecanja, pa me zanima kako si uopće ušla u svijet atletike i zašto baš skakačke discipline?
– U svijet atletike došla sam na jedan zanimljiv način. Kao mala nikad nisam pokazivala veliku zainteresiranost za sport, za razliku od moje sestre Ive, koja se od malena igrala samo s loptom. Kad sam krenula u peti razred osnovne škole profesor tjelesne kulture i moj razrednik, Dražen Adžić, želio me uputiti u neki sport. Znao je da je moja sestra dobra košarkašica pa je pokušao s košarkom, no vidjelo se da meni jednostavno ne leže sportovi s loptom. Ubrzo je uvidio da imam sposobnosti za atletiku te me dugo vremena nagovarao da se upišem, ali ja nisam željela. Na kraju, kad mi je pronašao i društvo za treniranje, ipak sam odlučila pokušati i eto, dogodila se ljubav za koju sam mu i dan danas zahvalna. Kao mala bila sam brza i skočna pa su skakačke discipline bile logičan odabir, a i moram reći, Zadar je uvijek imao dobre skakače.
Vlasnica si mnogih rekorda i medalja. Kakav je osjećaj srušiti rekord?
– Imam deset državnih rekorda, od kategorija kadeta do mlađih seniora, u disciplinama – skok u dalj, troskok i šestoboj. Srušiti državni rekord poseban je osjećaj jer znaš da si napravio nešto što do sad nitko nije u tvom uzrastu i u tvojoj državi. Svaki rekord za mene je poseban, ali ipak, oni u skoku u dalj su mi najdraži.
Kako si zadovoljna dosadašnjim razvojem i trenažnim sadržajem? Čini mi se da je atletika težak sport i traži puno odricanja.
– Zadovoljna sam dosadašnjim razvojem i treninzima. Iz godine u godine sposobnosti mi rastu i vjerujem u dobre rezultate. Atletika nije lagan sport, daleko od toga. Treninzi neki put znaju biti toliko teški da samo jedva čekaš doći u stan i ‘izvaliti se’ na krevet. Odricanja ima puno i ponekad nije lagano uskladiti studentske i sportske obveze. Ipak, kad nešto voliš i vjeruješ da to možeš ostvariti, onda napraviš sve u svojoj moći, da to tako i bude.
Za kraj, što bi poručila svim budućim atletskim nadama?
– Svim mladim atletskim nadama poručila bih da se ne opterećuju previše rezultatima, nego da vole to čime se bave. Nemojte imati samo jedan veliki cilj već puno malih. Ako ste koncentrirani samo na jednu stvar propustit ćete puno lijepih koje se događaju oko vas.
Ni mi nismo mogli bolje završiti ovaj intervju. Ostaje nam još zahvaliti se spomenutom profesoru Adžiću s početka priče, što je otkrio mladu nadu hrvatske atletike te poželjeti Paoli sreću u nadolazećim natjecanjima.
(M.P/manager-magazine.com)