Četvrtak, 28. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

17 C°

Segarić: Povratak u Zadar mi je najpametnija odluka

08.09.2010. 22:00
Segarić: Povratak u Zadar mi je najpametnija odluka


Izgradio je župni centar sv. Ante u kojem su dvije podzemne garaže, a iznad njih velika zgrada na dva kata. Na prvom katu su dvije dvorane. Manja za prijem od oko stotinu osoba, te velika dvorana za 500 osoba sa pozornicom i plesnim prostorom. Tu je i profesionalna kuhinja… Moj pokojni stric Don Toma, koji je isto bio svećenik, me je kad sam imao desetak godina upitao – Mali, bi li ti volio poći u sjemenište? Ja pojma nisam imao što je to sjemenište, nikad nisam ni čuo za to. U ono vrijeme mi na otocima nismo ispočetka imali bilježnice već samo pločicu, kredu i spužvu za brisanje. Onda me onda pitao – Pa bi li ti volio biti kao što sam ja? Ja sam rekao – Pa, mogu probati
U Zgradi Svećeničkog doma na Trgu sv. Stošije, tik uz katedralu, na najvišem katu i najisturenijem kutu nalazi se prozor iza kojeg je životni prostor don Janka Segarića, umirovljenog svećenika koji iza sebe uistinu ima impresivnu biografiju.
Punih četrdeset godina proveo je u hrvatskoj župi sv. Ante u Los Angelesu koja ove godine slavi stogodišnjicu osnivanja. I sam Segarić prije dvije godine proslavio je dijamantni jubilej, šezdesetu godišnjicu svećeničkog ređenja. U prosincu 2008. godine sa pokojnim nadbiskupom Prenđom i svećenicima misu je održao u kapeli sv. Josipa u Svećeničkom domu, a ne u katedrali.
Maturirao je u Šibeniku. Poslije toga je iz Zadra htio ići na studij u Zagreb, ali za doći u Hrvatsku iz tadašnjeg dijela Dalmacije koji je bio pod Italijom trebala je propusnica koju mladi Segarić tada nije mogao dobiti.
– Pokojni biskup Mileta je isposlovao da odem u Rim na studij. Bilo je opasno putovati Jadranom zbog engleskih podmornica pa smo putovali parobrodom do Pule i vlakom preko Trsta do Rima.
Tamo je punih šest godina živio u Francuskom zavodu, a studirao na Pontificia Universitas Gregoriana. U Rimu je i Hrvatski zavod sv. Jeronima, ali on je za studij zaređenih svećenika pa je don Janko tamo prešao tek 1948., kada se zaredio. Do 1960. postigao je magisterij u filozofiji, teologiji i crkvenom pravu. Tada je došlo vrijeme za daleki put preko oceana, pa još malo dalje, na zapadnu obalu SAD-a, u sunčanu Kaliforniju.
– Mi se uopće nismo mogli više vratiti u Hrvatsku (koju od prvog odlaska u Italiju 1942. Segarić nije vidio sve do 1970. godine).
– Imao sam prijatelja Monsinjora Srećka Diomartića, župnika u Hrvatskoj župi sv. Ante u Los Angelesu, a sam dobio dozvole obojice biskupa, i zadarskoga i onoga iz Los Angelesa, i odlučio otići.
Europljani uživaju, Amerikanci trče za novcem
U toj hrvatskoj župi ostao je gotovo 41 godinu, i njegov trag se tamo teško može izbrisati. U početku je bio pomoćnik, a kasnije župnik.
Izgradio je župni centar sv. Ante u kojem su dvije podzemne garaže, a iznad njih velika zgrada na dva kata. Na prvom katu su dvije dvorane. Manja za prijem od oko stotinu osoba, te velika dvorana za 500 osoba sa pozornicom i plesnim prostorom. Tu je i profesionalna kuhinja…
– To je koštalo u ono vrijeme oko 3 milijuna dolara, sada bi sigurno koštalo duplo više. Vjernici su se pobrinuli za financiranje izgradnje i kada sam otišao iz Amerike sve je bilo potpuno isplaćeno.
U Hrvatsku se “za stalno” vratio 2001.
– To je najbolji potez koji sam mogao napraviti u ovim godinama. Kvaliteta života je ovdje kudikamo ljepša i bolja, samo treba imati sredstava, naravno. Doduše, sada je i kod nas zavladala utrka za novcem, a ona je svugdje ista. Ipak je tamo život drukčiji. Da dođete do posla treba vam oko sat i pol vremena. Zatim radite k’o konj osam ili devet sati i onda opet vozite natrag. Mi ovdje u Zadru, ili bilo gdje u Europi, uživamo u tome da izađemo vani na zrak, da hodamo, da se družimo… Mnogi naši iseljenici bi se rado vratili, ali u više slučajeva zaustavljaju ih njihove žene. Ne žene kao takve, već radi djece. Žele biti uz svoju djecu i unučad, što je razumljivo.
U povratku je, kaže, presudila ljubav prema obitelji i zemlji u kojoj se rodio. Roditelji su mu već bili umrli, a od devetoro djece ostalo ih je šest, tri sestre i tri brata.
– Već sam devet godina u svećeničkom domu i jako sam zadovoljan. Uživam slušati djecu koju roditelji tu dolje vode na sladoled. Ljeti je posebno živo, kaže don Janko i okreće se prema zidu gdje među fotografijama jedna zauzima posebno mjesto. Na njoj je on, kao mladi svećenik, u društvu pape Ivana XXIII. i nekadašnjeg zadarskog nadbiskupa Mate Garkovića. Zanima nas kako je odlučio postati svećenik.
– Moj pokojni stric Don Toma, koji je isto bio svećenik, me je kad sam imao desetak godina upitao – Mali, bi li ti volio poći u sjemenište? Ja pojma nisam imao što je to sjemenište, nikad nisam ni čuo za to. U ono vrijeme mi na otocima nismo ispočetka imali bilježnice već samo pločicu, kredu i spužvu za brisanje. Onda me onda pitao – Pa bi li ti volio biti kao što sam ja? Ja sam rekao – Pa, mogu probati. To je bio njegov poticaj, ali poziv dolazi od Boga. Odeš u sjemenište da vidiš je li to za tebe i želiš li se tom zvanju posvetiti cijeli život. U svom testamentu sam odlučio da budem pokopan na Istu, gdje je pokopan i moj stric.
U LA po nagradu i na proslavu
– Ja se osobno nisam predomišljao oko poziva nikad, ali mislim da je normalno da se ljudi predomišljaju, da razmišljaju… Imao sam jako dobre duhovne savjetnike u Rimu s kojima sam mogao razgovarati o svim problemima i dvojbama, i nikad nisam imao kušnje po pitanju zvanja. Imao sam sreće u svom pozivu, Bog je sve tako vodio. Dok je ovdje bio rat ja sam bio u Rimu, kasnije sam živio u Americi gdje sam radio s našim ljudima…
Hrvatska župa sv. Ante u Los Angelesu proslavit će 11. prosinca stotu godišnjicu postojanja. Od tih sto godina don Janko je punih 40 proveo u njoj kao ključna karika. U LA-u postoji Hrvatska narodna udruga, krovna organizacija svih hrvatskih društava u Južnoj Kaliforniji, koja svake godine dodjeljuje nagradu za životno djelo, a one će ove godine otići u ruke i don Janka Segarića. Svake godine nagradu dobije četvero ljudi, a uz don Segarića primit će je i arhitekt Frank Politeo, Mike Antonovich, jedan od pet “supervizora” odnosno načelnika županije Los Angelesa koja broji oko deset milijuna ljudi, te građevinski poduzetnik Mladen Buntić.
Sprema se za još jedan, kaže i posljednji, put preko oceana. Don Janko u Americi planira boraviti od kraja listopada do siječnja iduće godine. Primit će nagradu, proslaviti stogodišnjicu župe u kojoj je proveo veći dio života, i onda se vratiti u Hrvatsku, u Zadar. Sitnim koracima opet će izjutra šetati rivom, sve do Špire i natrag… A možda ga, ponekad, sretnete i u kinu.


 PREKO “NEBESA” DO DON JANKA


Na jednoj popodnevnoj projekciji u kinu Callegro bilo je jako malo ljudi, nas možda četvero sve skupa. Prikazivali su crtić “Up”, kod nas preveden kao “Nebesa”. Fantastični Pixarov uradak prati simpatičnog umirovljenika koji se otisnuo u veliku avanturu.
Crtić je zasluženo zaradio nominacije za Oscara u kategoriji najboljeg filma i najboljeg animiranog filma (ovaj potonji je i dobio).
Kad je film završio ugledala sam simpatično lice sijedog čovjeka koji polagano hoda podupirući se štapom. Bilo je teško izbjeći asocijacije sa likom iz filma i nisam mogla izdržati pa sam ga upitala je li mu se svidio. Izmjenili smo par riječi i poslije toga se nismo susreli. Raspitala sam se među osobljem u kinu tko bi taj čovjek mogao biti, i brzo su mi objasnili da je to don Janko Segarić koji živi u Svećeničkom domu pri Nadbiskupiji. Nekako sam nabavila broj telefona, nazvala don Janka i uskoro smo dogovorili razgovor koji je pred vama.




 BIO NA DODJELI OSCARA


– Ponekad nemam što raditi popodne pa odem u obližnje kino, pogotovo kad zahladi. Par puta sam bio jedini u dvorani.
Don Janko je jednom bio i na dodjeli Oscara 1980. godine koja je održana u Shrine Auditoriumu. gdje su se privremeno održavale dodjele najprestižnije filmske nagrade u svijetu.
– Jedna naša gospođa, Marija Miletić, dugo je živjela u Zagrebu i bavila se animiranim filmovima. Preselila se u LA i tamo počela raditi, uglavnom za CBS, ali i za druge nacionalne kompanije. Kasnije je osnovala i svoj stdio “Animation Cottage”. Ona je članica Akademije za dodjelu Oscara, i ona također glasa. Dobije svake godine nekoliko pozivnica pa smo jedne godine išli zajedno. S nama je bila i novinarka Branka Soemen, koja je svake godine u kulturnoj rubrici Vjesnika izvještvala o Oscarovim nagradama.
Na toj, 53. dodjeli najprestižnije filmske nagrade na svijetu, trijumfirao je film “Obični ljudi”, Oscara za najboljeg glumca dobio je Robert de Niro za ulogu u “Razjarenom biku”. Oscarom za najbolju žensku ulogu okrunjena je Sissy Spacek za film Rudareva kći”.
– “Pasiju” sam gledao u kinu Pobjeda. Ostao sam malo sjediti poslije filma i onda je došao k meni jedan novinar i pitao me zašto sam ostao zadnji. Rekao sam mu da razmišljam o filmu. Svidio mi se jako. Međutim, vidim sad da taj Gibson ima neke probleme…
Najviše voli gledati dokumentarce i filmove inspirirane Svetim Pismom. Drži ih uredno posložene na polici, uz videokazete iz župe u LA-u i HTV-ove emisije proslave 50. obljetnice svećenstva koju je proslavio misom na rodnom Istu. Hrvatska televizija napravila je dokumentarni film “Naš Janko” u trejanju od 30 minuta. Film je emitiran prvi put u seriji “Sudbine” na prvom programu HTV-a 6. travnja 1999. godine, i kasnije još nekoliko puta.
– Najdraži film… Pa rekao bih – The Sound of Music (Moje pjesme, moji snovi). Da, taj Georg Von Trapp je rođen u Zadru, čitao sam, otac mu je ovdje službovao. Nije sve bilo u životu kao u filmu… Ali Julie Andrews prekrasno pjeva, je li živa još?


 OD KANADE DO RTA HORN


Proputovao je don Janko SAD uzduž i poprijeko. Bio je i na kružnom putovanju kroz Panamski kanal, od Floride do San Pedra. Proputovao je i Južnu Ameriku, bio u Buenos Airesu, Montevideu, na Falklandskim otocima, u Santiagu de Chile i došao sve do rta Horn. S kolegom Diomartićem putovao je i brodom rijekama Europe, od Amsterdama do Beča.
Prije dvije godine don Janko proslavio je 60. obljetnicu svećenstva Na slici s papom Ivanom XXIII. Segarić je 40 godina boravio u Los Angelesu, u župi sv. Ante koja ove godine slavi 100 godina postojanja Na 53. dodjeli Oscara najboljim filmom proglašen je “Obični ljudi”, Oscara za najboljeg glumca dobio je Robert de Niro za ulogu u “Razjarenom biku”, a Sissy Spacek proglašena je najboljom glumicom za ulogu u “Rudarevoj kći”.