Josipović: Većina Ninjana radije vjeruje mitovima nego dokazima!

Poštovani,
sukladno čl. 40. st. 1 Zakona o medijima tražim da se objavi ispravak netočne informacije objavljene u Zadarskom listu od 8. listopada 2016. godine, u članku Branka Božića pod naslovom “Žestoka razmjena mišljenja zagrebačkih i zadarskih znanstvenika”.
Članak izvještava o znanstvenom predavanju prof. dr. sc. Mirjane Matijević Sokol koje je bilo održano uz moderatorstvo doc. dr. sc. Tomislava Galovića (oboje s Filozofskog Fakulteta u Zagrebu) u nadžupnoj crkvi sv. Anselma (Asela) u Ninu, a u sklopu Petog kongresa hrvatskih povjesničara i u organizaciji Grada Nina. U navedenom se članku spominjem i ja, kao i činjenica da sam u diskusiji nakon predavanja branio teze prof. dr. sc. Nikole Jakšića, professora emeritusa zadarskog Sveučilišta, što je uz moje ime i prezime te mjesto zaposlenja gotovo jedino u potpunosti točno od svega ostaloga što sam, prema tekstu Vašega novinara, navodno rekao. Sve drugo pokazuje potpuno nerazumijevanje problematike od strane Vašeg novinara, ali to i ne čudi jer se isto može reći i za veći dio publike, i to ne samo one nestručne, koja je 6. listopada 2016. navečer prisustvovala predavanju prof. Matijević Sokol (sve što navodim lako je provjerljivo zahvaljujući snimci objavljenoj na linku https://www.youtube.com/watch?v=-TiG9JkIFME).
Nije sporno postojanje krstionice u Ninu
U drugoj rečenici, u kojoj se navodno citira što sam kazao (str. 13), stoji, naime, sljedeće: “Dokaze i to čvrste, da je zaista postojala krstionica u Ninu (istaknuo a.), nitko do sada nije podastro, unatoč brojnim provedenim istraživanjima od strane čuvenih hrvatskih arheoloških znanaca” (ovo “znanaca” uistinu tako piše!). Koliko je ova tvrdnja, koja je zapravo konstrukcija Vašeg novinara, zapravo apsurdna, ilustrirat ću samo činjenicom da je krstionicu od ranoga kršćanstva naovamo imala gotovo svaka seoska crkva (kao ilustrativan primjer tek navodim ostatke ranokršćanske krstionice u obližnjoj Pridragi, srednjovjekovnom selu Dolcu), pa je posve jasno da ju je morala imati i današnja nadžupna crkva sv. Anselma u Ninu, tim više što je u 9. stoljeću ona postala i katedralna crkva hrvatskog biskupa.
Problem s Ninom je taj što se dugo, zapravo sve do nedavno, nije znalo gdje se ta krstionica nalazila, kao i to što se u nju na silu “uguravao” krsni zdenac s natpisom kneza Višeslava na temelju jedne oprezno iznesene teze Giuseppea Ferrari-Cupillija iz 1860. godine, a koju je svojim podmetnutim falsifikatima “osnažio” Luka Jelić početkom 20. stoljeća (nota bene, Luka Jelić nije bio akademik, kao što Vaš novinar tvrdi da sam ja rekao!).
Dakle, da pojednostavim, nije sporno da je glavna ninska crkva imala krstionicu, već je sporno da je u njoj ikad stajao Višeslavov krsni zdenac koji je široj znanstvenoj javnosti postao poznat tek od sredine 19. stoljeća kada je iz kapucinskog samostana na mletačkoj Giudecchi kao donacija premješten u Muzej Correr u istom gradu! Štoviše, te sam večeri upravo ja ukazao na činjenicu da je prof. Matijević Sokol prešutila članak doc. dr. sc. Marije Kolega (iako je u svojoj prezentaciji koristila slikovni materijali upravo iz tog njezina članka), inače dugogodišnje voditeljice Muzeja ninskih starina Arheološkog muzeja u Zadru i danas profesorice na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru, a kojeg je pod naslovom Ranokršćanski sloj arhitekture u Nadžupnom kompleksu Sv. Asela u Ninu objavila u četvrtom broju časopisa Ars Adriatica iz 2014. godine.
Huškačko predavanje u crkvi
U tom je radu prof. Kolega sustavno i lege artis iznijela rezultate arheoloških istraživanja koja je krajem prošlog i početkom ovog milenija provela s južne strane nekadašnjega episkopalnog kompleksa u Ninu i u kojima je nepobitno utvrdila postojanje ranokršćanske krstionice (istaknuo a.) i njezine ukopane piscine (bazen za krštenje), kao i činjenicu da je taj krstionički sklop bio u funkciji najmanje do početka 16. stoljeća (istaknuo a.), tj. do gradnje kapele Gospe od Zečeva. Dakle, u isto vrijeme, tijekom ranoga srednjeg vijeka, u kojem bi Matijević Sokol i njezini podržavatelji htjeli da je u Ninu bio Višeslavov krsni zdenac (o točnoj lokaciji krstionice kao i položaju krsnog zdenca još se nisu usuglasili niti su ga pronašli), s južne strane crkve zaista je postojala starija (istaknuo a.), ranokršćanska krstionica i piscina koje su, upravo tijekom ranoga srednjeg vijeka, djelomično i adaptirane.
I ovdje zapravo sva priča prestaje i sve drugo postaje nebitno! I svi dosadašnji članci na temu Višeslavove krstionice, i sva prepucavanja Mirjane Matijević Sokol i Nikole Jakšića, što preko znanstvenih članaka, što preko novinskih tekstova i intervjua, koja su s obje strane djelomično bila ispod razine uobičajene razmjene različitih mišljenja i suprostavljanja teza i argumenata, a čemu je nažalost prof. Matijević Sokol dala krunski obol načinom i tonom svog huškački nastrojenog predavanja u ninskoj nadžupnoj crkvi u sklopu Petog kongresa hrvatskih povjesničara. Sve je to, naime, nebitno u usporedbi s činjenicom da je položaj ninskog baptisterija pouzdano arheološki utvrđen, kao što je, samim time, i pouzdano utvrđeno da u njemu nije mogao stajati Višeslavov krsni zdenac! O činjenici da je tek u novom vijeku ninska krstionica bila prebačena s južne na sjevernu strane katedrale, točnije u romaničku i danas porušenu kapelu Sv. Ambroza, a u čijim su ostacima naši arheolozi uporno i neuspješno nastojali pronaći dokaze da je još u ranom srednjem vijeku stajao Višeslavov krsni zdenac, više nije potrebno ni trošiti previše riječi. Tek napominjem da im je i ta lokacija bila “rezervna varijanta” nakon što je, zahvaljujući Suić-Perinićevim revizijskim arheološkim istraživanjima, postalo jasno da od Jelića izmišljeni temelji navodnoga ninskog baptisterija kojeg je provizorno smjestio uz sjevernozapadni kut nadžupne crkve Sv. Anselma uistinu ne postoje!
Prenategnuta hipoteza o ninskom podrijetlu
Ali se i dalje na Prokrustovu postelju rasteže nekoliko podataka koje je u jednom dokumentu nastalom na samom kraju 18. stoljeća (istaknuo a.) donio tzv. Anonim-Filippi. On, naime, kaže da je sa sjeverne strane katedrale još stoljećima unatrag izgrađena krstionica koja je bila kružnoga oblika (istaknuo a.), bila je presvođena te da je imala četiri male kapele (ili niše; izv. cappelette), a u čijem se središtu vidjela kamena posuda do koje se silazilo s pet stepenica. Nadalje, isti izvor donosi da su rušenjem krstionice 1746. godine nastradala i dva nadgrobna spomenika 15. stoljeća te da je krsni zdenac (vasca) u kojem se krstilo imerzijom bio ukrašen natpisima i grbovima (istaknuo a.), kao i da je zbog ljudske pohlepe i zbog privatnog bogaćenja bio nekud odnesen u “dubokoj tišini”. Zanimljivo, Anonim-Filippi nigdje ne spominje ni Višeslava, ni svećenika Ivana, ni Veneciju, niti ičim sugerira gdje je kamena posuda mogla završiti.
Naime, potonje navedeni grad kao vjerojatno odredište na koje je kamena posuda navodno dospjela nakon nestanka iz Nina u znanstvenu je literaturu uveo tek Ferrari-Cupilli u drugoj polovini 19. stoljeća, točnije nakon otkrića Višeslavova krsnog zdenca u Veneciji. Činjenica je da treba podosta mašte da se u iti jednom arheološki utvrđenom ili danas postojećem aneksu ninske nadžupne crkve prepozna rotonda s četiri male kapele, činjenica je da treba puno domišljanja da se u posudi “ukrašenoj natpisima i grbovima” prepozna Višeslavov krsni zdenac koji nikakve grbove, zbog vremena njegova nastanka, nije ni mogao imati, dok njegov glavni reljefni ures, dvotračnom troprutom pletenicom ukrašeni latinski križ, od Anonim-Filippija opisana kamena posuda iz Nina očigledno nije imala. Stoga se potonjem dokumentu treba prilaziti s posebnim oprezom, smatrati ga manje važnim izvorom od primjerice dviju starijih apostolskih vizitacija (Valierove i Priulijeve), ali i ostalih izvora, a koliko je na njemu uputno graditi ionako prenategnute hipoteze o ninskom podrijetlu Višeslavova krsnog zdenca neka dalje procijeni svaki čitatelj ovog teksta.
Činjenica je da je, bez obzira na sav trud profesorice Matijević Sokol i Tomislava Galovića, Nikola Jakšić bio u pravu! Činjenica je i da (većina) Ninjana na čelu s gradonačelnikom Emilom Ćurkom nažalost ne prihvaća utemeljene argumente (ni Jakšićeve, ni ičije druge) koji obogaćuju saznanja o prošlosti njihova grada i njegovoj bogatoj kulturnoj baštini, te radije vjeruju ničim dokazanim i sada opovrgnutim mitovima! Pitanje je, nakon svega, je li nam je sve ovo uopće i trebalo, uključujući nastojanja Ninjana da im se ne oduzme “starohrvatski krsni zdenac”, makar imaju pouzdano utvrđenu i stariju ranokršćansku krstionicu (o čuvenom epigrafičkom natpisu kneza Branimira da i ne govorim), i sve rasprave po novinama koje su zapravo trebale ostati u okvirima znanstvenih publikacija, i unižavanje jednog znanstvenog skupa predavanjem koje je upriličeno u sakralnom prostoru i u neprimjerenoj atmosferi, s jasnom namjerom da se oblati znanstveni rad jednoga uglednog znanstvenika, ali i da mu se, svjesno ili nesvjesno, pridoda etiketa osporavatelja “jednog od najvažnijih spomenika za pokrštenje Hrvata koji je ugrađen u temelje hrvatskog nacionalnog i vjerskog identiteta”.
Odbacimo mitove!
Štoviše, i Jakšića i mene, u prenesenom govoru kojemu komentar zapravo ni nije potreban, jer govori sam za sebe, gradonačelnik Emil Ćurko upozorava da “ne radimo protiv sebe i svog naroda”. Ne morate se bojati gospodine gradonačelniče! Za narod i domovinu, za njezino društvo, ali i povijest i kulturnu baštinu, radi se i djeluje svakodnevno, a ne samo prigodno! Djeluje se marljivošću, predanošću, strašću prema vlastitoj profesiji i nastojanjem da se u skladu s njezinom metodologijom i etičkim postulatima što više, temeljem izvora i pouzdanih argumenata, približimo povijesnoj istini, a ne osnaživanjem raznoraznih mitova koje ničim nije moguće potkrijepiti, a sve u svrhu raznoraznih ideoloških i dnevnopolitičkih ciljeva. I sve se to, nažalost, događa u vrijeme kad obilježavamo dvadeset i petu obljetnicu nezavisnosti Republike Hrvatske, dakle u vrijeme kada nam nikakvi nacionalni mitovi više zasigurno nisu potrebni (kao što nikad nisu ni bili!).
Na kraju, o svojoj odgovornosti za način organiziranja ovakvoga javnog predavanja u okolnostima i na mjestu na kojem je priređen, trebali bi ozbiljno porazmisliti i organizatori Petog kongresa hrvatskih povjesničara, tj. Hrvatski nacionalni odbor za povijesne znanosti i Društvo za hrvatsku povjesnicu iz Zagreba te, posebno, Odjel za povijest Sveučilišta u Zadru. Ako ništa drugo, bio je red da se Nikoli Jakšiću pruži prilika da iznese svoje protuargumente na jednak način kao što su tu priliku imali prof. dr. sc. Mirjana Matijević Sokol i doc. dr. sc. Tomislav Galović. Nažalost, to se nije dogodilo i za tim iskreno žalim!
S poštovanjem,
Ivan Josipović,
docent na Odjelu za povijest umjetnosti Sveučilišta u Zadru