Zadarskih 70 godina matice zemlje

Na današnji dan, prije točno 70 godina (10. veljače 1947.), na međunarodnoj mirovnoj konferenciji u Parizu, 21 država saveznica antihitlerovske koalicije na čelu s velikim silama – SAD-om, Francuskom, Engleskom i Rusijom – potpisala je Mirovni ugovor s Italijom. Tim su ugovorom, u međunarodnopolitičkom i međunarodnopravnom smislu, Zadar, Istra, Rijeka i Kvarnerski otoci zauvijek postali neotuđivim dijelom Hrvatske, naravno u okviru tadašnje jugoslavenske federacije – FNRJ. Bio je to povijesni dan koji je za Zadar i Hrvatsku značio prvorazrednu pravnu, političku i diplomatsku pobjedu, a za Italiju definitivan poraz i gubitak teritorija na istočnoj obali Jadrana. Taj 10. veljače 1947. u Parizu značio je za Zadar konačno međunarodno priznanje njegove pripadnosti matici zemlji – Hrvatskoj.
Italija tuguje
Znakovito, ovu neprocjenjivo važnu, k tome i okruglu 70. obljetnicu povijesnog ‘dana D’ za naš grad, nitko nije ničim obilježio. A taj veliki međunarodni događaj, Ugovor o miru kojega je, između ostalih, potpisao i jedan Jean Monnet, kasnije idejni otac Europske unije, nadilazi sve naše današnje stranačke, ideološke i interesne razmirice u društvu. Nitko, ama baš nitko, od krajnje ljevice do krajnje desnice, nema i ne može imati ništa protiv činjenice da je svijet – pobjednički svijet nakon Drugog svjetskog rata – ‘amenovao’ činjenicu da Zadar pripada Hrvatskoj. Nije nimalo pretjerano reći, u horizontu povijesnih kretanja, da 10. veljače 1947. za Zadar znači međunarodnopravnu prethodnicu jednog recentnijeg datuma – 15. siječnja 1992. kada su se Hrvati, bez obzira na ideološko-političke razlike – veselili međunarodnom priznanju neovisnosti svoje države. Ta Hrvatska iz 1992. je teritorijalno upravo ona ista koju je svijet definirao odlukom pariške Mirovne konferencije – 10. veljače 1947.
Koliko je i kako taj povijesni 10. veljače značajan za našu susjednu Italiju, govori i činjenica da se s druge strane Jadrana, baš na taj dan, obilježava Dan sjećanja. Tim spomendanom Italija komemorira gubitak svojih istočnih provincija i posljedica koje je taj gubitak ostavio na talijanski narod. Tako i na današnji dan, kada mi svečano otvaramo obnovljenu Kneževu palaču, Italija službeno tuguje, a Hrvatska (Zadar posebice) bi imala razloga slaviti. Ali ne slavi. Činjenica da se danas navršila 70. obljetnica sudbonosnog međunarodnog ugovora za nacionalno-političku sudbinu Zadra, u gradu se nigdje ne vidi niti osjeća. Nema svečane sjednice Gradskoga vijeća, nema svečanog simpozija na Sveučilištu, nema nikakvog oblika komemoracije, nema ni jedne pišljive pressice. Nema ništa.
Misao jednog čuvenog politologa da je najbolji pokazatelj nekog naroda način na koji taj narod vidi i piše svoju povijest, empirijski se potvrđuje upravo u ovoj sveopćoj šutnji zadarske političke i inetelektualne scene koja, valjda sve što datira dalje od 1990. smatra nekom vrstom spaljene prošlosti.
Za razliku od nas, Italija, naravno iz potpuno oprečne perspektive, svake godine službeno obilježava  Dan sjećanja, koji je kao državni praznik izglasao njihov Parlament. Cilj: njegovati memoriju i iskazati poštovanje prema svim talijsnakim građanima koji su živjeli na ovim prostorima, a mnogi od njih doživjeli su – što dakako nije nikakva tabu tema – dramatične trenutke svog života.
Dok se u nas nitko ni ne osvrće na jedan tako značajan datum iz hrvatske političke povijesti, talijanski je Parlament odluku o obilježavanju 10. veljače donio velikom većinom, dakle uz podršku ljevice koja je time pristala uz političku ocjenu da su odluke Pariške mirovne konferencije iz 1947., odnosno gubitak teritorija na istočnoj obali Jadrana – povijesna nepravda. I to stoga što su, Ugovorom o miru s Italijom, u sastav tadašnje NR Hrvatske ušla sva spomenuta područja, određene su nove međunarodno priznate granice između Italije i FNR Jugoslavije, dok su se ostale granice talijanske države zadržale na onima važećim od 1. siječnja 1938. U članku 11. Pariškog ugovora vrlo su precizno, navođenjem paralela i meridijana, utvrđena područja pod suverenitetom FNRJ, odnosno NR Hrvatske, a za otok Palagružu, koji je također pripao Hrvatskoj, utvrđeno je da zajedno s obližnjim manjim otočjem bude demilitariziran, s time da u tom akvatoriju talijanski ribari uživaju ista ona prava koja su imali “jugoslavenski” ribari do 6. travnja 1941.
“Addio Zara”
Političke klauzule toga povijesnog ugovora, čija se 70. godišnjica navršava danas, obvezale su Italiju da svim građanima toga graničnog područja koji su potpali pod njezinu jurisdikciju jamči sva ljudska prava bez obzira na nacionalnu, vjersku i jezičnu pripadnost, uključujući i pravo svakoga na slobodno izražavanje političkog mišljenja i slobodu tiska. U članku 19. Ugovora određeno je i pitanje državljanstva stanovnika tih prostora. Svi oni koji su dana 10. lipnja 1940. imali prebivalište na tim područjima koje je Italija morala prepustiti Hrvatskoj, odnosno Jugoslaviji, kao i njihova djeca rođena nakon tog datuma, postaju državljanima zemlje čiji suverenitet vlada na tome području. Jugoslavenska se država obvezala stoga donijeti zakone koji će pravno regulirati to pitanje najkasnije u roku od tri mjeseca od dana stupanja na snagu Ugovora o miru. Stanovništvo talijanske nacionalnosti, koje nije htjelo izgubiti svoje dotadašnje talijansko državljanstvo, imalo je pravo optirati u roku od godinu dana od stupanja na snagu Ugovora. Optiranje jednog supružnika nije značilo da to isto mora učiniti i drugi kao ni dijete starije od 18 godina. Kao što je obvezao Italiju, Pariški je mirovni ugovor tražio i od bivše Jugoslavije da svim Talijanima koji ne žele optirati nego ostati, jamči ista ljudska prava kao što ih moraju imati i svi oni pod talijanskom jurisdikcijom. Na koncu je Ugovorom, među ostalim, definiran i tzv. Slobodni teritorij Trsta (STT), koji je do njegova stupanja na snagu bio pod upravljanjem Vijeća sigurnosti UN-a, a utvrđena je i granica između FNRJ i STT-a.
Činjenica da je i talijanska ljevica podržala obilježavanje Dana sjećanja 10. veljače, mogla je iznenaditi samo neupućene. Naime, gubitak “istočnih provincija” te 1947. nije bio bolan samo za fašističke gubitnike u Italiji. Iako je u vrijeme Pariške konferencije fašizam u Italiji bio politička prošlost (na ubijenog Mussolinija, obješenog potom na trgu Loreto u Milanu već se i zaboravilo), demokratska talijanska vlada nije nimalo stoički dočekala nesmiljenu odluku velikih sila u Parizu. Tadašnji premijer Alcide de Gasperi, koji je sudjelovao u radu glavne skupštine Pariške konferencije, uočio je da je na skupu, “usprkos ljubaznosti sviju, zapravo sve okrenuto protiv njega i da ga svi ipak doživljavaju kroz kvalifikaciju bivšeg neprijatelja”. “Gospodo, dužan sam u ime savjesti svoje zemlje i životnog opstanka svoga naroda, govoriti ovdje prije svega kao Talijan, ali i kao demokratski antifašist i predstavnik nove Talijanske Republike”, obratio se konferenciji De Gasperi naglasivši da nikada dotad u modernoj povijesti vrata njegove zemlje nisu bila toliko zatvorena, a mogućnost obrane svojih interesa toliko ograničena. Mislio je De Gasperi, dakako, i na one “interese” koji se tiču Istre, Rijeke, Kvarnera i Zadra, kojih više nije bilo u sastavu njegove zemlje. Nije pomogla ni prosvjedna nota talijanskog ministra vanjskih poslova Pietra Nennija koju je 20. siječnja 1947. poslao šefovima diplomacija Francuske, Ujedinjenog Kraljevstva, SAD-a i Sovjetskog Saveza. Zahtjev Nennija da se revidira prijedlog Ugovora o miru u dijelu koji se odnosi na teritorijalne klauzule, saveznici su hladno odbili. Ni jedan od zahtjeva talijanske strane za modifikacijom tog ugovora nije prihvaćen. Dan nakon potpisivanja Ugovora o miru, 11. veljače 1947., Rim upućuje prosvjednu notu vladama svih zemalja potpisnica izražavajući bojazan da takav akt “neće doprinijeti uspostavi pravog i konstruktivnog mira u svijetu” te da će imati strašne posljedice za talijanski narod, posebice u demografskom, teritorijalnom i ekonomskom smislu.
Uzaludni vapaj
Nije pomogao ni vapaj jednog od najvećih talijanskih mislilaca i poznatoga svjetskog filozofa Benedetta Crocea, koji se u svom tužnom, ali nadahnutom govoru u talijanskom Parlamentu usprotivio ratifikaciji Pariškog ugovora.
– Nisam mogao vjerovati da će me sudbina, u posljednjim godinama moga života, s tolikom boli suočiti s jednim takvim dokumentom koji smo prisiljeni potpisati – kazao je Croce. Bio je to zasigurno najtužniji ‘ex cathedra’ velikog filozofa. Italija više nije imala izbora, ratificirala je Ugovor o miru 15. rujna 1947. i time definitivno zapečatila svaku iluziju o povratku “istočnih provincija”. Zbog svega toga službena Italija danas obilježava Dan sjećanja. Dan sjećanja na veliki povijesni poraz i cijenu koju je platila zbog uloge u Drugom svjetskom ratu. S druge strane, 10. veljače bi trebao biti datum koji simbolizira jednu od najvećih političkih i diplomatskih pobjeda u prošlosti hrvatskoga naroda.
Ako je ikome u Zadru i Hrvatskoj do toga uopće stalo.