Četvrtak, 18. travnja 2024

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

Parkour!

Autor: Katina Vrsaljko

09.06.2010. 22:00
Parkour!

Foto: Sebastian GOVORČIN



Prastari zadarski bedemi nekad su čuvali grad od neprijatelja, već dugo su lijepi svjedok vremena koji određuje konture našeg grada, a odnedavno imaju novu svrhu. Nekolicina mladih Zadrana po njima i hoda, skače, penje se… Iako tako izgledaju, nisu oni neke nove generacije spidermana, već ekipa Parkour Zadar.
Parkour (fra. parcourir – prelaziti put) je prirodna metoda razvijanja ljudskog tijela kako bi se kretalo što brže i efikasnije, a da pritom koristi svoju okolinu. Koriste se sve prirodne vještine čovjeka, kao što su trčanje, skakanje i penjanje, a cilj je jednostavno rečeno, što brže i efikasnije doći od točke A do točke B. Pritom drveće, zidići, ograde, vozila ili ponori nisu prepreke, već ono što čini parkour zanimljivim.
Parkour je u Hrvatsku došao prije 7, 8 godina, a u Zadar ga je prije 3 mjeseca “doveo” Hrvoje Sarun, koji je sa Žanom Štefkovićem pokrenuo okupljanje ove ekipe.
Pomicanje granica vlastitih mogućnosti
– Žan i ja zajedno studiramo ovdje na Sveučilištu u Zadru i jednom razgovoru smo došli na temu parkoura. Kako sam se time bavio u Splitu, došli smo na ideju da i ovdje okupimo ekipu koja bi se time bavila. Malo po malo nam se pridruživalo sve više ljudi, posebno kad su shvatili da ne moraju platiti članarinu. Sad nas ima ukupno tridesetak, a petnaestak je baš aktivnih koji se ovdje okuplja skoro svaki dan, kaže Hrvoje.
Kako priča nadalje, u Zadru je i prije bilo ljudi koji su se s ovim bavili, no kako su u tome bili sami, brzo bi im dosadilo.
– Ovako kad nas je više, usput se i družimo, zabavljamo i jedni drugi potičemo u svladavanju novih prepreka. Parkour se uči postupno. Tijelo se pomalo razvija i svladava koordinaciju pokreta. Mnogi se boje ozljeda, ali one se događaju samo kad osoba nije koncentrirana i kad precijeni svoje mogućnosti. Ipak, i oni koji se ozljede, ne odustaju od parkoura jer uživaju u pomicanju granica vlastitih mogućnosti, govori Hrvoje.
Parkurovci se najčešće nalaze na bedemima kod Pozdrava Suncu, lokacija koja u zadnje vrijeme sve više vrvi šetačima koji su iznenađeni njihovim akrobacijama, pa se okupe, gledaju ih i fotografiraju.
Žan je počeo s parkourom tek po osnivanju ove ekipe i kaže da svakim danom pomalo napreduje.
– Zadnje što sam svladao je “dash” tehnika – preskakanje zida pri kojem se prvo skače s nogama pa se tek onda pomogne s rukama. U toj tehnici, kao i u parkouru općenito, najvažnije je prevladati strah. Ali treba ići postupno. Mi smo ovdje kad nekom treba objasniti neku tehniku, upozoriti ih da ne srljaju i slično, kaže Žan.
Jedina oprema koja je za parkour potrebna su trenirka, tenisice i eventualno rukavice, prije skakanja se treba malo zagrijati i “vratolomije” mogu započeti.
Za parkour je dobro biti u formi, ali, kako kaže Hrvoje, nije nužno. Zapravo se parkourom može dovesti tijelo u formu, što je privuklo i Kristinu Ivković da se pridruži ovoj ekipi.
Dovođenje tijela u formu
– Čula sam što rade, došla ih vidjeti i odmah mi se svidjelo. Još su mi rekli da svi mišići rade i da se puno trči i kreće pa sam se htjela malo dovesti u formu na način koji nije monoton kao na primjer samo trčanje ili aerobik. Osim toga, upoznajem nove ljude, družim se i zabavljam, rekla je Kristina koja studira Povijest umjetnosti.
Oni najvještiji parkurovci, kao što je David Belle, osnivač parkoura, skaču sa zgrade na zgradu, sa stabla na stablo, kao da imaju federe na nogama. Zadarski parkurovci sve su bliže tomu. Oni, između ostalog, preskaču jedni druge.
U tome je jako dobar sedamnaestogodišnjak Fabijan Mašina, koji kaže da mu je ponekad teško po gradu hodati normalno, samo gleda kako bi put prešao brže i efikasnije. Kako bi lako bilo izbjeći usporenu rulju ispred vas kad vam se žuri, tako da ih zaobiđete hodajući po okomitom zidu. Gledajući s tog stajališta, nije ni čudo da za parkour kažu da nije sport, nego stil života.
S obzirom na to koliko su mogućnosti ljudskog tijela još uvijek neistražene, a granice tih mogućnosti se sve više pomiču, jednog dana ćemo možda, umjesto letećim automobilima, koji se često zamišljaju kao dio budućnosti, na posao ići skačući sa zgrade na zgradu.