Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Tko se sjeća zadarske pašte

09.07.2012. 22:00
Tko se sjeća zadarske pašte


Skromna, zastarjela, više socijalna nego tvornička ustanova, djelovala je od gladne 1946. do Domovinskog rata kada nas preplaviše humanitarni paketi s Barillom, sveopći uvoz i ekonomska politika s kojom se ovdje baš ništa ne isplati proizvoditi
Tvornica tjestenine Jadranka otišla je u prošlost  poodavno, ali je i formalni  nestanak dovršen prošlog  tjedna rušenjem i početkom   realizacije projekta Jadran  Investa.
Treba ju zamijeniti, lokaciji apsolutno primjereniji,  set luksuznih stanova. No  odlazi jedan djelić prošlosti  Zadra, za vašeg autora koji je  odrastao u njenom susjedstvu i dio života.
Ništa novo, naime u Zadru  su stambeni objekti naslijedili mnoge bivše tvornice nevezano za njihovu daljnju  sudbinu, izmještanje ili potpuni nestanak. TIZ, kako još  zovemo kompleks stambenih zgrada nad bivšom tvornicom najduže znanom kao  “Boris Kidrič”, svakako je  najznačajniji takav projekt.  Jadranka, odnosno tvornica  tjestenine mali je kotačić, po  svemu možda i nebitan, u  ovom preslagivanju.
Paradigme i zablude  vremena
Tvornica tjestenine zanimljiva nam je kao paradigma  jednog vremena. Vaš je autor  odrastao uz nju, poznavao  joj malobrojne radnike i prijateljevao s njihovom djecom  – susjedima.
Nikad nije bila posebno  značajna, a zaposleni u njoj  većinom su bili zaposlenici  na rubu socijale. Brojila je  tek nešto ljudi uvijek tankih  plaća, a družili smo se najviše  s ložačima jer tehnologija je  tražila da stalno “dimi”.  Oprema je  zastarjela, a ni  Zadrani nisu bili previše naklonjeni kupnju “naše pašte”,  češće u to socijalističko doba  kupujući riječku ili zagrebačku. Ovu naši pokatkad na  “akciji”. Ljudi moji, lijepila  se, ne uvijek, ali prečesto.
Tvornice ili tvorničice tjestenine imaju svoju prošlost u  Zadru. U upisu za talijanskog pripadanja Zadra između dvaju svjetskih ratova  ovdje se navodilo – šest tvornica tjestenine? Razlog je  ipak prozaičan. Kako je Zadru dan status bescarinske  zone (Porto Franco) kako bi  kao enklava daleko od matice mogao preživjeti ovdje je  ogroman dio proizvoda bio  iznimno jeftiniji nego u Italiji. To je pogodovalo švercu i  trgovini pa i djelomičnoj “industrijalizaciji”, odnosno  proizvodnji. S jeftinim sirovinama isplatilo se pokušati s  doradom zarađivati i na finalnijem proizvodu.
Nekad šest tvornica  tjestenine?
Šest tvornica u stvari su  bili mali pogoni za proizvodnju tjestenine koji su koristili svoju carinsku povlaštenost, jer su ovdje  brašno, odnosno krušarice iz  Italije bile jeftinije nego u  Italiji, pa su trgovci dolazili  kupovati ga tu i prebacivati  natrag, a u ovom se slučaju  uz doradu  plasirala tjesteninu.
Povijest trgovine priobalja  i život ljudi na ovim prostorima određivan je uvelike  kroz povijest trgovinom žitaricama, odnosno krušaricama. Ma što mi mislili o povijesti svog kraja u primorju  su uvijek gladne godine bile  brojnije od onih podnošljivih. Iako su Ravni kotari nizinsko i klimatski povoljno  područje za uzgoj krušarica  ovdje su količine koje je bilo  nužno osigurati uvozom bile  nadmoćne proizvodnji. Za  dio tog povijesnog usuda  svakako su krivi konstanti  ratovi, stalna depopulacija, a  i doseljavano stanovništvo i  samo je bilo sklono ekstenzivnom stočarstvu, kao što  su i prilike nesigurnosti poticale takvu ekonomiju. Sa  stokom, ovcama i kozama  moglo se pobjeći i skloniti, a  žita nitko nije mogao odnijeti  pred paljevinom. Graničarsko kraško područje muku je  mučilo s žitaricama pa nekih  velikih tradicija u smislu naslijeđa raznoraznih vrsta tjestenina, kakvih desetke imamo u mnogim krajevima Italije, ovdje nemamo.
Tjestenina kao dio krušne  priče
Tvornica tjestenine dio je  šire priče, jedne od najstarijih – one o kruhu a njega je  ovdje uvijek bilo malo – naravno u prosjeku koji nije  smetao velebne uspjehe, kulturno i graditeljsko naslijeđe  u recimo Zadru.
Tradicija tvorničica tjestenine datira iz međuratnog  razdoblja. Nakon Drugog  svjetskog rata u porušenom  Zadru prvi gospodarski  predvodnik bila je tvrtka Maraska iz tradicija stoljetne  proizvodnje prvenstveno  maraschina. Nju je dopala  dužnost da oko sebe vezuje i  dio drugih proizvodni, pa je  tako u njenom sklopu jedno  vrijeme djelovala i Tvornica  čokolade, ali i Tvornica tjestenine uz ogradu Maraske.
Tvornica tjestenine obnovljena je i otpočela rad gladne 1946. godine kao samostalna tvornica Jadranka.  Godine 1950. bila priključena je Maraski, a potom  opet osamostaljena 1954. godine.
Mala i neatraktivna djelovale je sve do početka Domovinskog rata.
U nestanku daleko uzornijih, atraktivnijih, modernijih tvornica sudbina je Jadranke bila gotovo neminovna.
U jednom periodu tvornica  dobiva pretvorbenog vlasnika. Procjena niza ekonomski  potkovanih ljudi je bila kako  bi ona morala imati budućnost. Nije previše stajala,  osiromašeni radnici nisu sami mogli bog zna što. Istovremeno imamo ratno stanje u kojem kruh i tijesto fala  bogu mogu imati svoj položaj. I postoji tradicija područja u kojem se jede iznimno značajna količina  tjestenine u, recimo, mediteranskoj tradiciji prehrane.
Propadanje hrvatskih  tjestenina s globalizacijom
No sve su to ispale puste  sanje. Naime, u paketima humanitarne pomoći za prognanike dominantna je bila –  tjestenina koja preplavljuje  Zadar. Iz Italije stižu humantarni paketi nerijetko s Barillom, odnosno jednom od  najcjenjenijih tjestenina  uopće, a naša tjestenina, kao  naizgled niti bilo što drugo  kod nas proizvedeno, tome  ne može konkurirati.
Konačan kraj u smislu  preuzimanje lokacije i njene  prenamjene u luksuzni stambeni kompleks bio je neminovan.
Nama iz blizine tvornice  ostat će sjećanje na Pepeljugu koja nikad nije obula staklene cipelice. Na paštu koja  se često znala i lijepiti, na  dimne bombe svog zastarjelog postrojenja zbog kojih je  bilo nemoguće osušiti robu  na žici, a da ne bude prekrivena naslagom pepela. Da  bi konačno došla naredba da  se priključe na dimnjak Maraske s pročišćavanjem, ali bi  se isključivali vikendom pa  se vikendom na Brodarici nije prala roba i sl.
Paradigma njene propasti,  osim uz rat, vezana je i za  globalizaciju i tržišno otvaranje. Onog trenutka kada su  prema nama nahrupile sve  moguće tjestenine iz svijeta,  bez ikakvih ograničenja, suprotno prethodnoj socijalističkoj tradiciji obrane vlastite proizvodnje, propale su  puno uzornije tvornice od  ove naše.
Ni naša sklonost jelima s  velikim količinom tijesta, niti dominantna ponuda  “pašta” na turističkim pijatima nije  spasila, ne ovu malu tvorničicu već općenito hrvatsku proizvodnu tjestenine. Unatoč sve boljim pa i  izvrsnim tjesteninama i danas uvozimo oko 60 posto  potrošnje tijesta.
Zadar nije u potpunosti  ostao bez svoje “pašte”, jer  barem dio asortimana, a i s  neupitnom kvalitetom imamo u Marex gelu.
VIŠE U TISKANOM IZDANJU