Nasilje nad djecom – jesmo li ga uistinu svjesni?

Ne treba zaboraviti da mi kao roditelji imamo moć nad djetetom i da u jako puno stvari odlučujemo za dijete. Ali, važno je i što radimo s tom moći. Dijete mora imati pravo izraziti što želi i osjeća, i roditelj je dužan osigurati atmosferu sigurnosti da se dijete može izraziti, ali nije dužan ostvariti svaku djetetovu želju, već donosi odluku uvažavajući djetetovo mišljenje

Kada se spomene nasilje nad djecom najčešće pomislimo na vidljive tjelesne ozljede kao finalni epilog i potvrdu za kaznenu prijavu u policijskoj upravi. Ukratko – pod nasilje nad djecom svrstavamo sve ono što fizički boli. Pljuska, udarac rukom, remenom ili već nečim drugim… Udarimo s čime god nam već dođe pod ruku. Bacanje boce, tanjura ili šalice, na sreću, već nailazi na široku osudu društva, ali… Što je s nevidljivim nasiljem?
Ona tiha statistika koja se ne očitava niti u anonimnim anketama, jer je mnogi nisu ni svjesni. Nasilje je nasilje, a odgoj je odgoj, za većinu nas tu nema problema. Dok se noktom ne zagrebe ispod površine. Ili možda kao nepristran promatrač izdvojen iz vlastite situacije (i bijesa) ne promotrimo nečiju tuđu situaciju.
Pa se zapitamo, ako lijepa riječ i gvozdena vrata otvara, što li tek radi ružna? Ili pak ono fizičko “primjereno” nasilje koje uči dijete pameti, onako preko pelene. Pa i imalo to isto dijete svega godinu i nešto dana i ne razumije pojam kazne. A gdje je tu još ono “jesti ćeš jer sam ti ja tako rekao”, “muči, nitko te ništa nije pitao”… Sitni mali detalji koji od malih nogu oblikuju dječje poglede na svijet. U prvim godinama možda onako kako to roditelji žele, ali u kasnijima više baš i ne. Pa tinejdžersku pobunu pravdamo hormonima i činjenicom da “ovdašnja djeca postaju sve gora i gora”. Istina je ipak malo drugačija nego što se na prvi pogled čini.
Vođenje nije kontrola
Ono što dijete najviše boli jest ponavljajuća povreda, ističe  Polona  Bencun Gumzej, specijalistica školske medicine, certificirana Family lab voditeljica te gestalt terapeutkinja u edukaciji s dugogodišnjim iskustvom u radu s djecom.
– Ponavljanje nečeg što na prvi pogled može izgledati banalno, primjerice “ma daj ti si glup”, itekako može imati svoje posljedice. Ta izjava ne mora djelovati na svako dijete, ali jedno od djece u višečlanoj obitelji će se poistovjetiti s njom i odustati od sebe, a to je nasilje. I to puno veće nego kada roditelj u nekom izoliranom slučaju izgubi živce pa se izdere na dijete. Jer, svi smo mi ljudska bića i možemo reagirati na različite načine, pojašnjava Gumzej Bencun.
Ukoliko se dogode izolirani slučajevi, poput pljuske po peleni, to neće ostaviti traumatičnije posljedice, no dijete će naučiti da se boji i da mora odustati od sebe, nastavlja Bencun Gumzej. Također, kazne koje roditelji određuju jednogodišnjacima i dvogodišnjacima redovito su bezrazložne:
– Djetetu od dvije godine je sve igra. I ako ono nekoliko puta baci bocu na pod, to je za njega igra. S druge strane odrasli to shvaća kao uvredu u stilu “on mene izaziva i namjerno baca bocu”, a takvu konstrukciju djeca nisu u stanju stvoriti do pete, šeste godine života, pojašnjava Gumzej Bencun, dodajući kako je samo kažnjavanje posljedica pedagogije:
– “Ako ti nešto napraviš loše, ja ću te kazniti i onda ćeš to napraviti bolje” – to kratkoročno dobro funkcionira i dijete kojem se stalno nešto zabranjuje i koje dobiva batine će vrlo brzo naučiti da to više ne radi. Ali, to tako ide najčešće do puberteta. Osnovno pitanje je što roditelj želi od svog djeteta? Ako roditelj ima ljubav prema djetetu vjerojatno želi da ga ono poštuje, umjesto da ga se boji. Ovim metodama dobiva se to da se dijete roditelja boji. A tada dijete odustaje od sebe i toga da bude ono što jest. Jer, dijete od dvije godine jest netko tko se igra i to je prirodno stanje. No, ako se dijete dovoljan broj puta kazni ono će odustati od sebe, ne samo izvana. Ta energija će ostati zaleđena u njemu i ona će prije ili kasnije buknuti, bilo u pubertetu, tridesetim i četrdesetim godinama života.
Nasilno hranjenje
Djeca su vrlo kompetentna i odgovorna prema onome što osjećaju. Same bebe jako dobro znaju kad im se spava, kad su gladne, kad su site i to jako dobro znaju pokazati. No, kako je naša cijela kultura još uvijek temeljena na tome da ljubav ide kroz želudac, mame često imaju osjećaj da nisu dovoljno dobre majke ukoliko njihovo dijete odbija hranu, kazuje Bencun Gumzej:
– Često mi mame znaju doći u ordinaciju govoreći “mali mi ne jede”. Dakle, “on to meni radi”. Zbog tog stava dijete vrlo rano dobije ogroman osjećaj krivnje za nešto što nije odgovoran. Dio djece, otprilike pedeset posto njih, će na nasilno hranjenje otvarati usta i reći “OK, moja mama mene tako voli” pa kao rezultat dolaze djece prekomjerne težine koja već u toj dobi nauče da se kao i bulimične žene “liječe hranom”. Druga polovica će reći “gle mama, ja neću odustati od sebe, nisam gladan/gladna i ja to neću”. Tada obično nastaje borba u kojoj će dio popustiti, dok će drugi dio, a radi se o vrlo malom postotku, biti jako tvrdoglav i uporan. To su jako samosvjesna djeca kojoj se od prvih dana ne može nametnuti tuđa volja i koja se dobro osjećaju u svome tijelu, znajući što žele, a što ne. No, moram napomenuti kako to nikako nisu “dobra i poslušna djeca”, već su to djeca koja vam direktno kažu što vas ide, kazuje Bencun Gumzej, dodajući i to da je sistem nagrade zapravo naličje iste priče koja uključuje kaznu:
– Dijete neće više nešto raditi ukoliko ga se kažnjava, ali tu odlučuje njegov strah od nečega, ne dijete. Isto tako, kada se djeca nagrađuju za nešto, primjerice, za učenje, ona više ne uče za sebe, već za nagradu, a to ubija jedan prirodan proces kao što je dječja radoznalost. Na taj način stvara se i materijalističko društvo. Dođemo do toga da stalno želimo nešto novo kupiti i kad dođemo do toga – opet nismo sretni. Pa nastaje ona vječna trka za mrkvom koja stoji ispred tebe. Djeca bi sama trebala odlučiti što žele ili ne žele, a ne da njihov strah od kazne ili želja za nagradom u tome odlučuje. Naravno da ono što dijete odluči ima posljedicu, i ta posljedica je “kazna” za dijete i ne treba ga dodatno kažnjavati, ističe Bencun Gumzej.
– Ne treba zaboraviti da mi kao roditelji imamo moć nad djetetom i da u jako puno stvari odlučujemo za dijete. Ali, važno je i što radimo s tom moći. Dijete ima pravo izraziti što želi i osjeća, i roditelj je dužan osigurati atmosferu sigurnosti da se dijete može izraziti, ali nije dužan ostvariti svaku djetetovu želju, već donosi odluku uvažavajući djetetovo mišljenje. Što ne znači da ostvaruje djetetovu želju, već donosi odluku u skladu sa svojim mišljenjem, ali i snosi odgovornost za tu odluku. Dijete se ima pravo ljutiti ukoliko mu želje nisu uslišane (kao i svi mi) i tu ljutnju treba poštivati (u granicama onoga što je dozvoljeno u pojedinoj obitelji). Primjerice, ono ima pravo željeti svaki dan jesti samo kolače, ali roditelj odlučuje u skladu sa svojim mišljenjem i znanjem kada i koliko slatkoga ponuditi djetetu… Djeca znaju što žele, ali često ne znaju što trebaju… I zato je važno da roditelj preuzme odgovornost za djetetove potrebe i uvažava njegove želje, pojašnjava Bencun Gumzej.
 

Svako tjelesno kažnjavanje i ponižavanje se sankcionira

Socio-demografski podaci pokazuju da veći postotak prijava vezanih za zanemarivanje, zlostavljanje i nasilje nad djecom pristiže s ruralnih područja. Iako, prijava je, za razliku od urbanih područja, manje, ali samo zato što je manji broj ljudi. Kada je u pitanju zlostavljanje u obitelji većinom su to muškarci, oko sedamdeset posto, a šezdeset posto nasilnika pod utjecajem je alkohola. Prijave pokazuju da je nasilje prisutnije u obiteljima s nižom stručnom spremom, no to ne znači da među obrazovanijima nema nasilja, već se ono manje prijavljuje, ističe Ljiljana Gašperov Dujmović, voditeljica grupe za maloljetničku delikvenciju PU zadarske.
Za kazneno djelo zapostavljanja i zlostavljanja djece i maloljetnika može se dobiti zatvorska kazna od šest mjeseci do tri godine. Pod to kazneno djelo spada zlostavljanje, prisiljavanje na rad koji ne odgovara životnoj dobi djece, pretjeran rad ili rad iz koristoljublja koji navodi na ponašanje koje je štetno za razvoj djeteta. Prema zakonu, primjerice, roditelj ne smije dijete mlađe od sedam godina ostaviti bez nadzora odrasle osobe. Također, zakonom je regulirano i nasilje u obitelji od strane skrbnika, ali i ostalih članova obitelji kojim se dijete nasiljem, zlostavljanjem ili osobito drskim ponašanjem dovodi u poniženi položaj.
– Svako udaranje je kažnjivo, pa i ono po “guzi” koje može biti sankcionirano u vidu prekršaja. Svako tjelesno kažnjavanje, kao i drugi načini ponižavanja sankcioniraju se, bilo prekršajno ili kazneno, ističe Gašperov Dujmović.
Pod zlostavljanje spada i samo djetetovo promatranje zlostavljanja jednog roditelja od strane drugog, a ukoliko djelatnici po izviđanju ne utvrde kažnjivu radnju svejedno se angažira Centar za socijalnu skrb, jer je očito da postoji problem u komunikaciji, kazuje Gašperov Dujmović, dodajući kako je tamna brojka kada je u pitanju zlostavljanje i nasilje nad djecom daleko veća i policijski službenici PU zadarske, osposobljeni za rad s djecom i maloljetnicima ulažu maksimum napora na otkrivanju kažnjivih radnji na njihovu štetu.
 

Prvih sedam godina je najvažnije
Iako bi se na važnost o prvih sedam godina djetetova života roditeljima trebala ukazati i prije nego njihov prvi mališan dođe na svijet, štoviše čak i prije njegovog planiranja, stvarna situacija je daleko drugačija.
Kao što se najveći dio djetetove inteligencije formira u prve četiri godine, te veći dio ostatka do sedme godine života, isto razdoblje kod djece ima jednaku važnost i za njihov psihosocijalni razvoj. No, većina ipak nije svjesna toga da su prve četiri godine djetetova života najodlučnije u djetetovom psihološkom razvoju. “Ono je premalo da bi se toga sjećalo” pristup je koji je zastrašujuće prisutan na svakom koraku. A isto tako se zastrašujuće često i primjenjuje. Istina je ipak malo drugačija. Infantilna amnezija u najranijim godinama postoji, no to ne znači da dječje iskustvo u to vrijeme ne ostavlja trag, ističu stručnjaci.
Štoviše, znanstvena istraživanja tijekom godina pokazala su značajnu korelaciju između traumatičnog iskustva i dječje amnezije. U prosjeku, prva sjećanja djeca imaju s tri i pol godine života, no ukoliko je djetinjstvo bilo obilježeno s ekstremnim traumama amnezija se zna popeti i do desete godine života.
Neodgovaranje na plač, nasilno hranjenje, čvrsto hvatanje samo su dio “legitimnog” repertoara koji se primjenjuje u tzv. odgoju djece, a koji redovito ostavlja posljedice koje se manifestiraju u kasnijim godinama života, bilo kroz stvaranje novih emotivnih veza s drugim osobama, ili u odnosu sa samim sobom. Auto-agresija, nasilničko ponašanje, poremećaji hranjenja adolescentske su manifestacije dječjih trauma i rezultat neadekvatnih odnosa roditelja/skrbnika spram djeteta.