Pokazale se manjkavosti vatrogasnog sustava

Nakon preduge tri godine u ponedjeljak je na zadarskom Županijskom sudu završeno jedno od najvećih suđenja u povijesti zadarskog pravosuđa, ali time nije došlo i do epiloga najveće hrvatske tragedije nakon Domovinskog rata u kojoj je živote izgubilo 12 vatrogasaca iz Šibenika, Vodica i Tisnog među kojima su bila i dvojica maloljetnika te ročni vojnik.
Dražen Slavica, bivši šibenski vatrogasni zapovjednik koji je bio jedini optužen i to za niz propusta koji su doveli do stradavanja njegovih kolega, oslobođen je po svim točkama optužnice i u ovom se slučaju presudom dokazalo kako pravo i pravda mogu biti – isto.
Optužnica nije »držala vodu«
Naime, već na samom početku suđenja, bilo je jasno da optužnica šibenskog tužitelja Zvonka Ivića »ne drži vodu« i da krimene koji su Slavici stavljeni na teret neće biti moguće dokazati, ma kako ih on strastveno i gotovo opsesivno pokušavao dokazati. Bilo je samo pitanje hoće li Sudsko vijeće Borisa Babića imati dovoljno hrabrosti da ne podlegne pritiscima javnosti koja je u ovom slučaju bila podijeljena te obiteljima stradalih čija je bol neizreciva i koji su otvoreno od početka govorili kako su došli na sud u potrazi za istinom. I u tome je zapravo bila najveća greška ovog postupka i njegove dugotrajnosti jer se suđenje s vremenom pretvorilo u istragu.
Bilo je previše rasprava na kojima se ime Dražena Slavice ni u jednom trenutku nije spomenulo, a raspravljalo se o konfiguraciji terena, meteorološkim uvjetima, neispravnom vitlu u helikopteru…
No, bilo je posve jasno što se događa. Sudac Boris Babić kao predsjednik Sudskog vijeća dopustio je »provođenje istrage« u prvom redu iz dubokog pijeteta prema 12 izgubljenih ljudskih života i njihovim obiteljima, ali i zbog činjenice kako su obitelji od dana tragedije uvjerene kako se prava istina, iz nekih razloga od njih – zataškava. Dopustio je višesatna raspravljanja o okolnostima i događajima koji s optuženim Draženom Slavicom i optužnicom doista nisu imala nikakve veze kako bi se možda barem malo rasvijetlila tragedija i kako bi se demantirale špekulacije o bilo kakvim zataškavanjima te »zavjerama i urotama«.
Prodanović matirao Ivića
Što se pak tiče Slavičinog odvjetnika Čede Prodanovića, uspoređujući ga s tužiteljem Zvonkom Ivićem, izgledalo je kao da se baš i ne trudi previše. U 60 održanih rasprava rijetko je postavljao pitanja i pri tom se strogo držao optužnice, ali je više puta burno reagirao kada bi ga svojim beskrajnim pitanjima svjedocima, koja su, kako je znao reći, »za ovaj postupak potpuno irelevantna« – isprovocirao tužitelj.
No, »matirao« ga je na kraju, u završnom govoru. Rušio je točku po točku optužnice i zaključio kako je Dražen Slavica Pedro koji je »morao visjeti« jer je klima u društvu bila takva da je netko morao biti kriv, a on je »izvučen kao sretni dobitnik«.
Činjenica jest da je suđenje Draženu Slavici otkrilo barem jednu stvar – sve manjkavosti u cijelom vatrogasnom sustavu od kojih su se neke, kako to obično kod nas biva, ispravile tek nakon tragedije.
U svakom slučaju, za kornatsku tragediju za sada nitko nije kriv. A, ni obitelji nisu saznale ono čemu su se nadale i što im je možda bilo i važnije od toga da Slavica bude osuđen i kažnjen zatvorom, a to je konačna istina o tome što se tog kobnog 30. kolovoza prije šest godina na otoku Kornatu doista dogodilo i od čega su stradali njihovi najmiliji. Nisu prihvatili vještačanja brojnih stručnjaka kao ni teze o eruptivnom požaru ili pak, izgaranju nehomogene plinske smjese.
 Traganje za istinom ne staje
Rekli su da nikada neće prestati tragati za istinom. A, možda je ta tragična istina zapravo vrlo jednostavna i za nju nitko ne bi ni trebao odgovarati, kao što je u svom završnom govoru naglasio i odvjetnik Čedo Prodanović.
On je rekao kako se u životu čovjeku nažalost, tragedije jednostavno događaju. Događaju se stvari koje ne možemo kontrolirati, koje su izvan naše moći… A, nešto slično što se dogodilo na otoku Kornatu dogodilo se do sada samo dva puta u svijetu.
U slučaju kornatske tragedije ako je netko i trebao odgovarati, trebali su odgovarati svi – od vrha do dna u zapovjednom lancu ili nitko.