Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

13 C°

Postoje ljudi koji ubijaju iz čiste zabave

09.11.2016. 23:00


HRVATSKI LOVČE DOBRA TI KOB!!!
Jednu od boljih perverzija mogli smo vidjeti prošli tjedan na malim ekranima na CMC-u. To je, kao što vam je poznato, kanal na kojem se pušta muzika i to domaća, a ima je svakakve, ali to sada nije predmet ovog pisanja. Dakle… osim pjesama česte su i reklame, a i njih ima svakakvih, a ovom su priikom išle dvije za redom. Prvo ide jedna namijenjena djeci i u njoj se reklamira glazbeni CD na kojem se nalaze pjesme za djecu, koje je napravio splitski skladatelj Ivo Lesić. To su evidentno pjesme za djecu i ova se reklama obraća djeci, koja bi trebala biti konzumenti tog materijala, što je jasno i logično. Reklama se pušta jer se smatra da u to vrijeme televiziju gledaju djeca.
Problem nastaje kada krene sljedeća reklama, koja je opet glazbena, samo što se ovaj put radi o CD-u koji se zove, vjerovali ili ne -„Hrvatski lovče dobra ti kob”. Pretpostavljam da se radi o pjesmama koje slave lovce, odlazak u lov i ubijanje, klanje i mrcvarenje nedužnih životinja. Sada bi trebalo djeci, koja su maloprije gledala onu prvu reklamu, objasniti što je to lov i kakvi su to ljudi lovci. Jer, ako su do tada znali samo za onog lovca iz Crvenkapice, koji je tu da spasi nju i baku, sada bi im trebalo objasniti da postoje ljudi koji ubijaju iz čiste zabave, da ne kažem sporta. Treba im objasniti da postoje ljudi koji misle da je ubijanje drugog živog bića nešto sasvim prihvatljivo i normalno i da se o tome čak i pjesme pjevaju.
HRVATSKI LOVČE! OVO TI JE SRPSKA PJESMA
Kada govorimo o ovoj reklami, moram napomenuti da je lijepo da se radi o hrvatskom lovcu, iako je u ovom slučaju malo čudno što je tu uvrštena i pjesma „Kad sam bio mlađan lovac ja”, u kojoj se pjeva doslovno ovako: „hitra noga vedro čelo / daj devojko lice belo”, što bi opet značilo da ovaj naš hrvatski lovac pjeva ekavicom ili se netko u nedostatku hrvatskih lovačkih pjesama, sjetio upotrebiti i jednu koja to nije. A nije, jer je istu napisao srpski skladatelj Marko Nešić u Novom Sadu još tamo krajem XIX. stoljeća, a nama je najpoznatija u izvedbi Zvonka Bogdana. Naravno da mi nije na kraj pameti oko toga stvarati neku priču, ali volim ismijavati ovakav pretenciozan projekt, u kojem se slavi nešto tako morbidno, kao što je sadističko i bezrazložno ubijanje životinja.
MALA SKUPINA NAJVRJEDNIJIH STANOVNIKA HRVATSKE
Dakle, ako ste do sada samo sumnjali, sada je to i dokazano da sam ja jedan vrlo važan čovjek. Naime, u Dnevniku HRT-a govorilo se o dobrovoljnim davaocima krvi. Govorilo se tako dobro i afirmativno, da sam zbilja na trenutak počeo zavidjeti tim dobrim i plemenitim ljudima, koji pomažu svojim bližnjim (i daljim) sugrađanima, spašavaju živote ne pitajući ništa zauzvrat. To je bilo jedan trenutak, a već sam se sljedeći trenutak sjetio da imam ja tamo u ladici jednu plavu knjižicu, u kojoj piše da sam u 30 i nešto navrata dao pokoju litru krvi. Žena u Dnevniku je tako lijepo govorila o davaocima krvi, da sam potpuno zaboravio da bih i ja mogao biti u toj, kako je rekla, najvrjednijoj skupini naših ljudi. A jesam.
Lijepo je kada te netko tako hvali u javnosti, a onda se sjetim da nikada nisam pozvan u gradsku vijećnicu, da mi čestita gradonačelnik, pa mi je malo došlo teško. A onda sam krenuo u šetnju i skoro me zgazila neka balava budala u skupom autu i to na pješačkom prelazu. Onda sam pomislio da će se tako divljajući sigurno prije ili kasnije razbiti i da će mu trebati krv i da će dobiti besplatno krv nekog davaoca, moguće i mene. I onda mi je došlo nekako krivo. A što mogu, kada sam realan.
NE SMETA MI REPRIZA, ALI MI SMETA KADA ME SMATRAJU BUDALOM
Onaj koji prati ovu cijenjenu kolumnu, zna da sam u nekoliko navrata hvalio seriju „Zvonili ste milorde”, a i da mi svaka repriza odgovara, jer bih radije deset godina gledao istu britansku humorističnu seriju, nego svježe američke gluposti. Problem je u tome što „Milord” ide po treći put, ali se netko sjetio da bi bilo dobro da malo ispremiješa epizode, tako da mi ne primijetimo da se opet reprizira. Dozlaboga glupo i nepotrebno, a osobito kada pratiš radnju, pa u jednoj epizodi Lejdi Lavender sahranjuje svoju papigu, a već sutradan s njom razgovara kao da se ništa nije dogodilo. Nije to nešto posebno grješno, ali ide na živce.