“Trebaju nam granate i pomoć. Tuličić obećava. Ništa nismo dobili”

Povodom 25. obljetnice stradanja Škabrnje u Zagrebu će danas biti promovirana knjiga “Ratni dnevnik Marka Miljanića, zapovjednika Samostalnog bataljuna Škabrnja”, u organizaciji Udruge hrvatskih branitelja Domovinskog rata ‘91.
Knjigu je uredio predsjednik Udruge, Mladen Pavković, kao svjedočanstvo jednog od najvećih stradanja hrvatskog stanovništva u Domovinskom ratu, a Udruga se odlučila za tiskanje Miljanićeva ratnog svjedočanstva kako se zločin u Škabrnji ne bi zaboravio.
– Do današnjih dana nije objavljena niti jedna stručna, odnosno vojnostrateška raščlamba događaja 18. i 19. studenoga u Škabrnji i Nadinu, za koje Miljanić tvrdi da nisu smjeli pasti, bez obzira na nedostatak ljudstva, naoružanja i svega drugoga – kaže Pavković, navodeći kako se često pitamo koliko djeca u školi uopće znaju o Škabrnji u kojoj su četnici uz pomoć zloglasne JNA zvjerski poubijali nemoćne i nedužne civile.
Knjiga  sadrži niz intrigantnih dijelova, osobito onih koji se odnose na okolnosti pada Škabrnje i poznatu Miljanićevu tezu kako se tragedija u ovom mjestu mogla izbjeći, samo da je netko to htio učiniti. Naime, kao zapovjednik obrane Škabrnje Miljanić je pedantno bilježio svaki događaj iznoseći puna imena ljudi, datume i mjesta događaja. Tako se iz zapisa od 8. listopada 1991. godine zorno može vidjeti kako je izgledao jedan od njegovih sastanaka sa zapovjednikom Sektora obrane Zadar, Josipom Tuličićem, za kojeg Miljanić tvrdi da je satima ranije znao za napad za Škabrnju.
“Idem u Zadar. Zoran treba uzeti prve zavoje u Medicinskom centru. Treba tražiti za minobacač-82 mm granate. Jure Škara treba ići u Narodnu obranu. Ja ću ići u zapovjedništvo kod Nikitovića i Čuline. Zamijenit će me dok budem u Zadru Mile Škara. Javljam se kod Nikitovića, sastanku prisutan i Čulina, Daslav Kardum i dečki iz Nadina. Nikitovića upoznajem sa situacijom u rajonu Škabrnje i Gornjeg Zemunika. Nikitović mi kaže da ja više ne pripadam 112. brigadi, nego da sam podčinjen direktno sektoru Zadar i gosp. Tuličić Josipu. To se sve nalazi u zgradi Tankerkomerca kod marine. Javljam se Šimi Boliću i pitam gdje je Tuličić, on me najavljuje. Tuličić shvaća probleme i obećava pomoć i da će on doći kod mene. Ništa nismo dobili ni riješili, osim prvih zavoja” – navodi Miljanić.
No, najpotresniji je dio koji se odnosi na događaje od 18. studenog, na sam dan pada mjesta, kojeg Miljanić završava riječima: “Tenkovi idu iz Biljana”. U znak počasti svim poginulima, u posljednjem su poglavlju navedena i sva imena poginulih u Škabrnji, uz detaljan opis mjesta i način njihove pogibije, kao i odlikovanja dobivenih od Hrvatske vojske.