Kad vidimo potomke, znamo da je vrijedilo živjeti

Šezdeset je godina kako su Gospina zvona na župnoj crkvi Gospe od Ružarija u Ražancu zvonila bračnoj sreći Marije-Tereže (80) i Šimuna (80) Miočića. Čitavo mjesto zna gdje se slavi dijamantni pir. Pred staru kuću – dvjesto joj je godina vele – stalno unatoč hladnoći i olujnoj buri pristižu uzvanici.
U prepunom domu, u krugu obitelji, djece, unučadi i praunučadi te rođaka, prijatelja i znanaca, Marija-Tereža rođena Miletić i njezin suprug Šimun na prigodan način obilježavaju vrijedan jubilej. Slavljenici su se u mislima i sjećanjima vratili u dan 7. veljače daleke 1950. godine, kada su u ražanačkoj župnoj crkvi svoje “da” izrekli pred ondašnjim župnikom vlč. don. Jurom Meštrovićem. To su ove godine potvrdili pred sadašnjim župnikom župe Ražanac don Damirom Juričinim i brojnim okupljenim sumještanima na svečanoj svetoj misi.
Za posjeta njihovu domu kazali su nam kako su na svijet donijeli petero djece, dva sina i tri kćeri. Sinovi Bogomir i Josip sa suprugama Marijom i Ankom žive u rodnoj Rtini. Najstarija kći Vesna sa suprugom Milanom Trošeljem živi u Rijeci, kći Dragica sa suprugom Nediljkom Tadićem živi u Zadru te najmlađa kći Vera sa suprugom Nedjeljkom Večerinovićem živi u Velikoj Gorici. Oni su pak svi zajedno svojim roditeljima podarili desetero unučadi, Šimu, Marijanu, Antu, Antonija, Branka, Natali, Katarinu, Emilia, Danijelu i Lindu te praunučad Lorenu i Marina.
– Šesnaest mi je tek bilo, priča Marija-Tereža – kada smo se za vrijeme berbe grožđa zaljubili jedno u drugo, iz čega se izrodila naša sreća koja nas je odvela nakon četiri godine u brak. Imali smo u životu teških dana, poglavito kad su djeca bila još malena, ali i puno više lijepih i nezaboravnih trenutaka. Nije u ono vrijeme bilo svega u izobilju kao danas. Moj Šime je bio pomorac i živjelo se uglavnom od njegove plaće i onoga što je davala ova naša škrta dalmatinska zemlja te od onoga što se moglo uloviti u moru. No, zahvaljujući u prvom redu skladu, ljubavi, kršćanskom pristupu braku i naravno vjeri u Boga, i uz njegov zagovor uspjeli smo u životu. Vrijedilo je živjeti i stvarati materijalna dobra kad vidimo ovako brojne naše potomke, okupljene ovdje oko nas u našem i njihovu zajedničkom domu, reći će vidljivo zadovoljna i sretna baka Marija.
A vrijedan je bio i njezin Šimun. Trebalo je djecu prehraniti i obući.
– Ali da znate, iako sam pored ostalog čitav svoj radni vijek proveo navigajući, ja san uvik bio u komandi – poluozbiljno će Šimun za kraj.
– Jesi, smije se Marija. – Uhvatila sam ja njemu narav. On naredi, a ja s njime sve na lipe pa opet bude po moju, dodaje baka Marija gledajući brižno svog Šimuna.
Na kraju posjeta slavljenicima smo zaželjeli još puno zdravlja, sreće i lijepih trenutaka u životu. Njima i njihovim najbližima obećali smo kako ćemo ponovno doći u njihov topli dom za deset godina na proslavu platinastog pira, a oni su nam odgovorili svi u jedan glas u stilu poznate stare i mudre izreke – “Iz vaših usta u Božje uši”.