Ora et labora

Što je vjera? Ne znam postoji li neka “službena” definicija, ali ja nekako smatram da je vjera nešto za što svi imaju svoje riječi objašnjenja, i što je na kaju krajeva svačija privatna stvar, dok taj netko ne odluči drukčije.
Nekima je vjera izvor utjehe, nekima životna snaga, a nekima propaganda i sredstvo za dobivanje izbora.
Mnogi ljudi koji me okružuju i s kojima sam svakodnevno u kontaktu smatraju se i deklariraju vjernicima. Većina njih u posljednje vrijeme govori mi kako vjeruje u Boga, ali ne i u instituciju Crkve. Odlaze na misu na velikim blagdanima, vjenčanjima, sprovodima i krštenjima.
Ne sviđaju im se neki svećenici, neki njihovi postupci, neke dogme i neki stavovi…
Evo recimo, prije nekog vremena je u novinama izišao tekst u kojem stoji kako je Pater Ivan Miškić, župnik u Župi sv. Maksimilijana Kolbea u zagrebačkom Bijeniku, ultimativno svojim vjernicima odredio da godišnje moraju plaćati crkvene doprinose od oko 400 kuna po domaćinstvu. U suprotnom neće moći koristiti usluge župnika ili crkve.
Drugim riječima, ako vjernici ne plate tih 400 kuna, neće se moći krstiti, pričestiti, krizmati, vjenčati, obavljati pogrebe i sve ostalo što spada pod “usluge”.
Zanimljivo. S druge strane, postoji podatak kako je iz državnog proračuna pretprošle godine Katoličkoj crkvi dodijeljeno 383 milijuna. To je više nego što je dobilo Ministarstvo turizma. Ok, udahnite duboko, ima toga još.
U ukupno deset godina crkva je dobila četiri milijarde kuna. Većina svećenika vozi lijepe automobile, za svoje “odaje” mnogi kupuju fini i nimalo jeftini talijanski namještaj, a Crkva sama posjeduje bezbrojne nekretnine na najatraktivnijim lokacijama, čemu i sami svaki dan imamo priliku svjedočiti.
Financijski osvješteni župnik na ovakav se potez odlučio zbog, kako kaže, malog broja vjernika koji idu na nedjeljnu misu, pa samim time i zbog malih prihoda od milostinje. Nije mu možda palo napamet da nije cijelo selo ludo, nego, možda, baš on sam? Ne znam je li se uopće zapitao zašto mu ljudi nedjeljom ne dolaze na misu?
Možda četiri stotine kuna i nije neka “milostinja”. Možda taj iznos prelazi smisao te riječi u svakom pogledu, pogotovo ako dolazi iz obitelji u kojoj su, recimo, i otac i majka donedavno radili u Pevecu. Njima je onaj moto “moli i radi” dobio puni smisao, jer sada mogu samo moliti da opet počnu raditi.