Realnost Sirije – tisuću dolara za kilogram riže

Gost prve Društvene srijede u prostorijama Planinarskog društva Paklenica, ovoga puta vanredno održane u četvrtak, bio je putopisac i novinar Hrvoje Ivančić. Diplomirani povjesničar, odmaknuo je daleko od svoje struke, uputivši se u životne avanture koje godinama predstavlja kroz svoje knjige, dokumentarce, putopise i reportaže. Najnoviju zbirku kratkih priča “Za’atar – priče s Bliskog istoka” predstavio je u sklopu predavanja “Sirija – zemlja na razmeđu”. Okupljeni, a zainteresiranih je bilo toliko da se predavanje pratilo i s vrata, pa čak i s ulice, imali su prilike iz prve ruke čuti brojne zanimljivosti o nekad bogatoj, a danas ratom razrušenoj zemlji koja se nalazi u fokusu zanimanja svjetske javnosti, a posebice medija, osobito u kontekstu izbjegličke krize.
Razorena zemlja
– Brojni su razlozi trenutne situacije u Siriji, od povijesnih do, rekao bih i najvažnijeg razloga, a taj je da se Sirija nalazi na teritoriju preko kojeg prolaze dva glavna plinovoda koja povezuju Europu i najbogatije nalazište plina na svijetu koje dijele Katar i Iran. Stoga je političko pitanje ili rješenje situacije stvar ekonomske politike, na čiju ćete se stranu prikloniti. Po mom sudu najbolje rješenje bilo bi formiranje saveza umjerene opozicije i sirijske vlade, rekao je Ivančić, rezimirajući priču o Siriji.
No, prije zaključka Zadranima je predstavio razorenu zemlju, pogled na život i ratna razaranja iz osobnog kuta.
– Uzmimo primjerice Damask. Na prvi pogled može vam se učiniti da život funkcionira, da nema takvih stradanja, a onda se, kada vidite da u 22 sata i više nema nikoga na ulici, da je život potpuno utihnuo, uvjerite gdje ste. Ili kada ste svjesni da je inflacija tako velika da je to nevjerojatno. Sirija mjesečno prima 4,5 milijuna paketa pomoći, a na nekim područjima ljudi se hrane samo da bi preživjeli. To iskorištavaju šverceri pa u opkoljenim područjima kilogram riže košta i do tisuću dolara. Ljudi doslovno sakupljaju sve vrijedno, sve što imaju u cijeloj zgradi ne bi li kupili rižu koju onda dijele i jedu, ispričao je Ivančić.
Naveo je i jednu bizarnu pojedinost. Naime, čitavo vrijeme trajanja sukoba vozi direktna autobusna linija Damask – Islamska Država.
– I za vrijeme rata kod nas je postojala autobusna linija Zagreb – Beograd preko Mađarske, no išla je zaobilazno, no ovdje imate direktnu liniju i to liniju koja je stalno puna. Koriste ju najviše civili koji dolaze po svoje plaće, ispričao je Ivančić.
Pričao je i o kampovima za koje je rekao da su zapravo mali gradovi u kojima se život odvija gotovo normalno.
Život ide dalje
– Za primjer mislim da je dovoljno reći da u jednom šatoru postoji trgovina za iznajmljivanje vjenčanica i promet ide odlično, svaki dan se iznajme najmanje dvije vjenčanice. Isto tako radi i rasklopno rodilište gdje se dnevno obavi i do osam poroda. Ljudi koji tamo žive imaju takvu volju za život da ne biste vjerovali gdje se nalazite, dodao je predavač.
Osvrnuo se i na izbjeglice naglasivši da im nije za zamjeriti što žele otići iz tog područja te da treba imati na umu, kada se već poteže često to pitanje svojevrsne seobe naroda, koje se mnogi Europljani plaše, da nitko nije zauvijek, da su se seobe događale kroz cijelu povijest pa ni mi Europljani ne moramo opstati na ovaj način tu u Europi.
-To su stvari koje idu svojim tokom i sigurno ih nećemo spriječiti granicama i zidovima, no obrazovanjem – da, zaključio je putopisac.
Bilo je tu još mnogo zanimljivih priča, a i fotografija. Ivančić je Siriju prezentirao i kroz povijesna previranja, kao i aktualne geopolitičke prilike, no prije svega, kroz vlastiti, intimni doživljaj i komunikaciju s “običnim” ljudima s kojima se na svom putu susreo.