Etšilazak – neko novo kazalište

Srednjoškolska dramska skupina Teatra VeRRdi u srijedu je u kinu Pobjeda imala prezentaciju svog rada, predstavu koju su nazvali Etšilazak (obrnuto čitano “kazalište”), što označava kazalište iz njihovog individualnog, novog kuta gledanja.
Prezentacija je započela scenom koja prikazuje devet polaznika ove dramske skupine kako razgovaraju o kazalištu u teoriji i kazalištu u njihovom izdanju. Time zapravo otkrivaju publici kako izgleda Etšilazak. Kako postoji lutkarsko kazalište, političko kazalište ili mrtvačko, svaki mladi glumac ove skupine “izumio” je svoje kazalište koje je, uz pomoć njihove voditeljice Ana-Marije Fabijanić povezano u Etšilazak.
To je kao jedan grad u kojem se na svakom uglu događaju ta njihova kazališta – kazalište bolnih točaka, rijetkih cvjetova, suvremene brzine, starih uspomena, toaletnog papira, mrtvih ptica, odjevenih lica, umjetnog mira i žute palme.
Kroz ta kazališta kritički progovaraju o mnogim pojavama današnjice. Primjerice, u kazalištu bolnih točaka predstavlja se kontrast nježne ljubavi i grubog seksa koji se servira putem medija, posebice pornografije. U kazalištu suvremene brzine svatko juri za svojim poslom ne gledajući druge, a zapravo im svima nedostaje komunikacija s ljudima, dok kazalište starih uspomena prikazuje način na koji frustracije izlaze na vidjelo zbog nepreboljenih uspomena.
Uz koncept predstave, i glazba je većim dijelom autorska, a osim riječima, u Etšilazaku se puno govori pokretima, neartikuliranim zvukovima, svjetlom i sjenom.
Tako je, primjerice, gromoglasni pljesak publike izmamilo kazalište rijetkih cvjetova u kojem se igra ruku odražava kao sjena na zidu.
Reakcije publike su bile jako dobre, a na kraju su uslijedile i čestitke za mlade glumce i njihovu voditeljicu. I oni sami su bili jako zadovoljni.
– U početku sam imala groznu tremu, bolio me trbuh, grizla sam bilježnicu, no vrlo brzo sam se prepustila i uslijedila je prava uživancija. Bilo je odlično, znam da se ovim želim baviti u životu, rekla je Iman Louise Rozga, jedna od polaznica Teatra VeRRdi i autorica kazališta toaletnog papira.
Mladi glumci su, nakon osam mjeseci “napornog rada” (čitaj igre, druženja i zabave) izvedbom Etšilazaka pokazali da su naučili odglumiti veselje, sram, frustraciju, živčanost, ushićenost, no naučili su, prepušteni vlastitom izričaju, stvarati svoje kazalište. Svoj etšilazak.