Politika otužnog lika

Premda su u posljednje vrijeme sve glasniji bili povici kako se treba poduzeti nešto po pitanju sigurnosti pa se dogodio i prosvjed novinara protiv nasilja, a i sam je predsjednik Mesić, iako uvijeno, ukazao kako sigurnost građana nije na zavidnoj razini, ministar unutarnjih poslova Berislav Rončević, kao i ravnatelj policije Marijan Benko nisu ni trepnuli jer im je leđa štitio sam premijer Sanader nudeći izjave kako je Hrvatska sigurna zemlja. Kada se prozivao Rončević i tražila njegova smjena samouvjereni je premijer zagrmio na oporbu da bi ona najradije smijenila sve ministre, no da će morati čekati izbore.
Nažalost, ubojstvo mlade Ivane Hodak, kćerke odvjetnika Zvonimira Hodaka koji zastupa generala Vladimira Zagorca u aferi dragulji, natjeralo je premijera da sam sebi “skoči u usta”. Kako se ne bi zaljuljao i njegov tron, munjevito je objavio smjene ministra unutarnjih poslova Rončevića, ministrice pravosuđa Ane Lovrin i ravnatelja policije Benka tvrdeći i dalje kako spomenutu likvidaciju usred bijela dana ne treba dovoditi u vezu s njegovom odlukom. U vrlo kratko vrijeme premijer je promijenio mišljenje o svojim ministrima i ravnatelju policije koji su nedvojbeno dali sve od sebe, no to, očito, nije bilo dovoljno. Tužno je što se moralo dogoditi takvo ubojstvo u kojemu je hitac bio i suviše glasan da bi se prigušio, pa da politika reagira. Novom ravnatelju policije Faberu neće biti lako.
Da ne bi premijer bio jedini dežurni krivac za ozračje nesigurnosti koje se nadvilo nad zemlju i da bi još jasnije bilo kako je na sceni politika zaista otužnog lika, treba se osvrnuti i na reakciju čelnika SDP-a Zorana Milanovića kojemu je odjednom postalo čisto kao dan da premijer mora otići jer nije sposoban voditi zemlju. Pa i kada se Milanoviću prizna da mu je na mjestu propitkivanje odgovornosti premijera, njegove su izjave u postojećoj situaciji zazvučale sebično, politički utilitarno.
Naime, umjesto da je na ovako važnom problemu ponuđen konsenzus dogodilo se ponovno, sada gotovo neumjesno, političko nadmudrivanje i pokušaj postizanja političke prednosti. Iako i sam Milanović javno priznaje kako je njegovo traženje odstupanja Vlade i novih izbora trenutačno ravno utopiji, on svejedno najavljuje kako u Saboru neće glasovati za nove ministre Ivana Šimonovića kao ministra pravosuđa i Tomislava Karamarka kao ministra unutarnjih poslova, nego će tražiti da Vlada odstupi. Politički bi znalci možda istaknuli da je vrijeme kada Vlada mijenja svoje slabe karike pravo vrijeme za reakciju oporbe, što politički abolira postupak Milanovića, ali sve skupa u javnosti pojačava dojam ukupne otužne politike, nedovoljno odlučne da ono što propagira i provede u djelo.
Jedino što se zasad dogodilo kao reakcija na rastuće nasilje su smjene, a što će se time postići tek treba vidjeti. Sigurno je jedino to da Sanaderov najavljeni “antimafijaški zakon” neće imati previše učinka ukoliko se za njegovu provedbu ne dogodi savršena i čvrsta koordinacija nadležnih institucija. Osim toga, žalosno je da Vlada pa i oporba i ukupna politika tek sada, kada je za neke živote prekasno, svatko sa svoje strane “popuju” što poduzeti kako bi se vratila sigurnost – ona koja je važna za građane, glasače, ali i za europske oči koje budno promatraju i prenose što se zbiva u zemlji koja se tako grčevito otima od Balkana.