Odmor od gradske vreve koji ništa ne može platiti

Sredina zime je i mala tročlana ekspedicija uputila se na put preko Velebita. Najmlađi član ima tek dvije godine i nešto, no to nas ne sprječava da s gradskim automobilom krenemo prema Tulovim gredama. S ljetnim gumama dakako. Poznavajući Velebit u svom najjačem izdanju i sili koju je sposoban izazvati, netko bi pomislio da se ekspedicija zove “Klasa optimist”, no ovogodišnja blaga zima i bura koja je u nedjeljno popodne odlučila privezati svoje jezike, otvorili su vrata Velebita i pokazali ljepotu zadarskog arhipelaga u svoj njegovoj širini, a i izvan njega.
Pogled prema Obrovcu
Već poslije prvog skretanja prema prijevoju Mali Alan i dizanja u nadmorske visine otkriva se pogled prema Obrovcu i bazenima Glinice. Crvena boja još nije iščezla, no ovako s visine čak i ne izgleda toliko loše koliko o Glinici zapravo znamo. Prelaskom tunela Sv. Rok otkrivaju se i ljepote Zrmanje i Karinskog mora. Sunce visoko na horizontu, Italije ni za lijek, no nakon završetka asfaltiranog dijela, ionako kreće prava pustolovina prema gore. Stara cesta, koju je još davne 1832. godine projektirao i dovršio Josip Kajetan Knežić, i dalje drži svoju formu. Početni strah, zbog skliskih serpentina i visina od kojih u strahu zastaje dah, polako iščezava i prvi cilj – Sveti Frane postaje sve bliži. Omanja crkvica ukrašena stupovima jonskog stila uzdignuta, ponosno stoji nad zadarskim zaleđem. Pored nje je pitoreskna ruševina kroz čije otvore pogled izgleda još bolje, ukoliko je to moguće. Dvor koji se nalazi u blizini nismo uspjeli detektirati čiji je, no uredna kuća nepolupanih stakala s odvojenim bunarom, opasanim zidinama, ostavlja dojam o brižnim vlasnicima. Pusta staza na putu prema ličkoj strani Velebita ponukala nas je da pomislimo kako je malo onih entuzijasta koji su se uputili tog dana na Velebit, no grdno smo se prevarili. Nakon peteročlane obitelji koja je velebitske ljepote odlučila istraživati u plavom Fiat unu zadarskih registracija i uputa kako je cesta i više nego očuvana, a i snijeg je okopnio. Uputili smo se mirnije prema ličkoj strani, pa se tako niti one (uglavnom otopljene) snježne krpice od najviše metar, dva nisu činile toliko zlokobnima. Početniku, kakav jesam, sklizanje u obližnje minsko polje bilo je ravno samoubojstvu. A ni one prijeteće crvene table s “Warning, warning!” natpisima nisu ublažavale dojam. Tek kasnije su me umirili da je pet metara od puta ipak očišćeno od mina. Ali opreza nikad dosta.
Novi automobil, ovaj puta postariji Audi beogradskih registracija, osvanuo je s ličke strane. Dok smo mi na ugodnih velebitskih dva stupnja Celzijevih bilježili kamenjar na vrhu ovog uspavanog diva, pridošlice su prijazno mahnule i uputile se dalje prema Tulovim gredama. Čuvene gromade smo na početku puta pogledali samo na tren, želeći još za dana stići što dalje. Noć nosi svoje, a i mobilni signal je nešto što je upitno na Malom Alanu. Nakon table koja označava da se nalazimo svega osam kilometara od ličke strane tunela Sveti Rok krećemo natrag. Spomen-ploča na njemačkom jeziku, pa onda i jedna odronjena na talijanskom te mnogo onih na hrvatskom govore o povijesti, koja posljednjih sto godina nikako nije mirovala ovom cestom. A nije ni zima. To što je njena ovogodišnja verzija više nalik jeseni, ne znači da se njeno lice ne može promijenit u tren. Sige koje su se stvorile na jednoj od povećih stijena uz put vizualna su potvrda hladnog vjetra koji bridi kao i sada već ugodnih tri stupnja, kako polako idemo natrag, prema jadranskoj strani.
U povratku ponovno prolazimo pored malog gospodarstva. Pretpostavljam da pripada Nekićima po upečatljivom kamenu  smještenom uz put koji lijepo prolaznicima poručuje “Ne parkiraj – Nekić”. Vjerojatno je i netko njihov došao vidjeti kako mu diše zemlja budući da je postariji crveni golf bio parkiran u usjeku pored stijene.
Prijeteće crvene table
U blizini novosagrađena kamena kuća. Svježe obojane zelene “škure” i popunjene pore među zidovima otkrivaju kako se radi o novom projektu. U dolini je nadobudno zasađen i mladi voćnjak. Iako, osim nešto trave i šikare barem u ovom prolasku Velebit ostavlja dojam da teško išta živo pušta u svoje naručje. No možda smo u krivu. Još nedavno, prije pedesetak godina jaseničke obitelji redovito su kretale na svoje posjede iza Tulovih greda obrađivati svoju zemlju.
Napokon zastanak pored Tulovih greda. Prijeteće crvene table koje iskaču na svakom koraku ostavljaju malo prostora za improvizaciju, a i natpis na zidu pored ovih impresivnih gromadnih velikana ostavlja malo mjesta za zabunu. “Tulove grede” – za slučaj da ih netko ne bi promašio.
Divimo se na kratko ovim kamenim starcima, slikamo, vjerojatno milijunti put kao i mnogi prije nas i krećemo dalje. Ipak, ne očekujući tako upečatljiv pogled na arhipelag dodatno uljepšan kasnim, popodnevnim suncem. Zadarsko otočje na dlanu, ali i ono šibensko – Kornati, pa onda Ugljan, Dugi otok i Pag… samo su dio fantastične vizualne ponude Tulovih greda, kako god se okrene. Bile one same kada gledaš prema gore, bio pak Jadran kada gledaš prema dolje.
Popodne je postalo kasno i sunce je krenulo sa svojom zadnjom zalihom dnevnih zraka. Krajnje je vrijeme za siguran povratak na minimalnu nadmorsku visinu, kad ono – prava promenada vozila na putu prema gore. Izbor je bio raznolik – od malih gradskih vozila, do onih nešto starije proizvodnje pa do modernih terenaca. I raspon godina putnika nije bio ništa drugačiji – od 5 do 65. Doduše, zajednička im je bila jedna stvar – sve odreda zadarske registracije. Pa tko kaže da nismo najhrabriji. O ludosti nekom drugom prilikom…