Da ne pišem kolumnu, bio bih gladan kruha!

U današnjoj Slobodnoj ja više ne mogu objaviti niti pismo čitatelja. To vam sad otvoreno kažem jer to nije tajna. Slobodna se na ovim posljednjim izborima svrstala na Kerumovu stranu. Kad smo ga mi počeli napadati pokrenula je orkestriranu kampanju pisanja čitalaca protiv mene, odnosno nas nekoliko; Lvkija, Sašu Antića iz TBF-a i tako…
Jurica Pavičić nedavno je bio u Zadru, kao gost nedavno osnovane zadarske književne udruge ZaPis. Zadrani su u velikom broju došli čuti i upoznati jednog od najpopularinijih hrvatskih kolumnista i pisaca. Pročitao im je “Betlehem” iz zbirke priča raznih autora koja nosi naziv “Naši sakramenti”, a druženje se nastavilo ćakulom i pitanjima znatiželjnika.
Neki spajaju dobrog pisca i lošeg kolumnista i lošeg pisca i dobrog kolumnista. Koja opcija Vama više odgovara?
– Sigurno bih više volio biti dobar pisac, ali da sam dobar pisac a loš kolumnist sigurno bih bio gladan kruha jer se od knjiga ne živi, a od kolumni se živi. Ja najprije mislim da ljudi koji dobro pišu naprosto dobro pišu. Dobar pisac, ako se posveti svojoj kolumni, ako se njome bavi i ne otaljava je, uvijek će u najmanju ruku biti solidan kolumnist, dok obrnuto ne mora biti slučaj. Može biti da kolumnist naprosto nema narativni talent i ne mora biti dobar pisac.
Biste li svoju kolumnu, „Vijesti iz Liliputa”, pisali za Slobodnu Dalmaciju?
– “Vijesti iz Liliputa” nikad nisu izlazile u Slobodnoj. One su nastale ’93. u Vijencu. Čovjek koji joj je dao ime je Mario Bošnjak, tadašnji izvršni urednik Vijenca. Onda je u Nedjeljnoj Dalmaciji izlazila par godina. U to doba u Slobodnoj ipak nisam mogao imati tu vrst kolumne jer je ona imala drugačiju političku orijentaciju.
Mislite na vrijeme kad je Josip Jović bio glavni urednik?
– Da, tada je to bilo. Sada je kolumna evo već deset godina u Jutarnjem. U današnjoj Slobodnoj ja više ne mogu objaviti niti pismo čitatelja. To vam sad otvoreno kažem jer to nije tajna. Slobodna se na ovim posljednjim izborima svrstala na Kerumovu stranu. Kad smo ga mi počeli napadati pokrenula je orkestriranu kampanju pisanja čitalaca protiv mene, odnosno nas nekoliko; Lvkija, Sašu Antića iz TBF-a i tako… Ja sam poslao pismo čitatelja u kojem sam htio samo faktografske netočnosti ispraviti, naprosto bi to bio ispravak krivog navoda, i čak mi ni to nisu objavili. Dakle ja u novini u kojoj sam radio 11 godina nikakav tekst ne mogu objaviti.
Jeste li vi “utorkaš”?
– Da, što god to značilo. (Smijeh).
Je li to hobi, životni izbor…?
– Ne, to je naprosto druženje. Ima nas dobar krug prijatelja od kojih neki pišu a neki ne, i shvatili smo da se, otkad smo se oženili, više ne družimo i da moramo odabrati jedan dan u tjednu kada ćemo se nalaziti. Tako je sve počelo. Ima nas novinara, pisaca, zubara agronoma… Dakle to nije literarni pravac, niti književni kružok, niti lobi, ni interesna skupina, ni masonska organizacija. Mi smo samo grupa ljudi koja je manje ili više darovita na ovom ili onom području.
Jeste li gledali Avatar i što o njemu mislite?
Jesam i sviđa mi se. Mislim da ljude zabljesnu fenomenalni efekti i taj 3D koji je doista dojmljiv. Iza svega ipak stoji politički film, film o kolonijalizmu. To je film koji je na neki način i o Inkama i o Astecima i o Iraku. Strašno su ga napali američki konzervativci, a napao ga je i dio ljevice i za film se smatra da je neka “light” verzija kritike društva što je na neki način točno jer ima happy end, kako to uvijek u Holywoodu bude. Ipak, film je u najmanju ruku potaknuo ljude da raspravljaju. U njemu je svijet koji je maštovit i dojmljiv i ja to uvažavam.
Biste li vi nakon Titanica Jamesu Cameronu dali kameru u ruke?
– A Titanik je ono što je, dakle arhetip ogoljen do gole kosti. Možete ga cijeloga analizirati kroz motive. Nemate kočiju nego brod, nemate cipelicu nego privjesak, ona ne želi postati princeza nego želi pobjeći od bogatih siromašnima jer su siromašni slobodni… Ti filmovi su uspješni jer cijelu stvar svode na ono najtemeljnije. To nije film koji je moguće gledati više puta, ja sam ga pogledao tad i nikad više, ali to respektiram.
“Mesić je pogriješio”
Sedmog prosinca 1991. godine na zagrebačkom Sljemenu ubijene su dvanaestogodišnja Aleksandra Zec i njezina majka, a nekoliko sati ranije, na ulici nedaleko od njihove obiteljske kuće na Trešnjevci, ubijen je Aleksandrin otac, imućni zagrebački veletrgovac mesom, Mihajlo Zec. Zločin su počinili pripadnici specijalne jedinice hrvatske vojske, već uvježbani u otimanju i ubijanju civila srpske nacionalnosti.
Moralni dio javnosti koji nije oguglao na ovakve događaje reagirao je odmah potom, osupnut krvničkim činom koji s ratom i ratnim pravilima nema nikakve veze. Policija je nakon toga brzo reagirala te pronašla i uhitila zločince, a oni su odmah priznali krivnju. Nakon toga, svima nam je dobro poznato, čudna “proceduralna pogreška” pri uzimanju iskaza osumnjičenih i kasnija nevoljkost državnog tužiteljstva i policije da prikupe materijalne dokaze i potraže svjedoke, doveli su do puštanja zlikovaca na slobodu. Među njima bio je i Siniša Rimac.
Rimac je nakon svega osuđen na osam godina zatvora zbog ubojstva jednog hrvatskog vojnika i čitavog niza zlostavljanja srpskih građana u Pakračkoj Poljani. Mesić mu je nedavno za godinu dana smanjio tu, ionako smiješnu zatvorsku kaznu.
Jurica Pavičić je pak, sedam godina nakon stravičnog ubojstva objavio roman “Ovce od gipsa”, u kojem skupina hrvatskih vojnika ubija imućnog srpskog trgovca i otima njegovu kćerkicu, slučajnu svjedokinju ubojstva. Radnja romana premještena je u Split, ali jasno je da se Pavičić referira na slučaj obitelji Zec. Bio je to Pavičićev prvi roman, a kasnije je po njemu Vinko Brešan snimio film “Svjedoci”. Mesićeva odluka o polilovanju i njega je iznenadila.
– To je uistinu stvar koju ne trebaš napraviti osim ako iza toga ne stoji nekakva pozitivna suradnja s pravosuđem u smislu da je Rimac odlučio svjedočiti protiv drugih ili nešto slično. Dakle moj odgovor je ne, nije trebao. S druge strane mislim da nije pošteno da se sad svi zbog toga skandaliziraju nad Mesićem, jer uza sve njegove mane, kojih ima jer ja ne spadam u njegove bezuvjetne fanove, on je možda i jedini političar u ove četiri države koji je zaista uvijek dosljedno zagovarao da se ratni zločini koji su počinili “naši” pocesuiraju. Na kraju krajeva, on je otišao i u Haag i govorio “protiv” svoje zemlje, što mu ja ne uzimam za minus kao većina ljudi nego za plus jer sam naprosto zato da se govori istina. I s obzirom da je on u tim stvarima dosad uistinu bio principijelan mislim da nije u redu da ga se sad zbog greške koja uistinu jest greška tako oštro napada. Napadaju ga ljudi koji su često u sličnim situacijama bili manje dostojni od njega.
Zašto se Mesić poistovjetio s Tuđmanom pred sam kraj svog mandata budući je svojevremeno Tuđman indirektno oslobodio ubojice obitelji Zec, što se kasnije opravdalo “greškom u postupku”?
– To je veliki misterij koji ni meni nije u potpunosti jasan ali taj čovjek ipak je u zatvoru i ta kazna je zaista grozno premala, ali je ipak nekakva. U biti, nemam odgovor na to pitanje.