Nemam predrasuda

JAD, TUGA I NEVOLJA
Iako su mi ozbiljno zamjerili moje pretjerano oduševljenje Milićevim putopisima, ja ne mogu (iako je ponekad kada forsira razgovore s našim iseljenicima malo naporan) a da ga opet ne pohvalim. Sjedi on tako u nekoj latinoameričkoj birtiji i najavljuje: “A sada ćemo čuti najveseliju ekvadorsku pjesmu.” Slijede optimistični stihovi o tome kako on “Neizrecivo pati koliko je tužan”, kako “Ne može gledati kako lije suze”, a sve to zaključuje sa konstatacijom kako “Jedva čeka da umre.”
“Ako je ovo najveselija kakva je tek najtužnija?”, pita se Milić i traži od umjetnika da odsviraju najtužniju. Stihove koji su slijedili, te riječi pune tuge i očaja, zbilja je teško ponoviti. “Gospode ne mogu više koliko su strašni moji jadi… Bez oca majke prijatelja i braće pružam ruke ka nebu i tražim utjehu za svoju tugu.”
“E ova je bila doista potresna” kaže ganuti voditelj. I kako ga onda neću hvaliti?
ŽALI BOŽE TERMINA
“Lepu mamu imaš” je nekakav dokumentarni uradak Hrvatske televizije koji su nam emitirali u elitnom subotnjem terminu. Film je to o, kako kažu, “poznatom” rovinjskom galebu koji se zove tipično istrijanski – Stevan. Ja sam pravi krščanin i kao takav nemam neke zadnje misli u vezi njegovog imena i porijekla, ali cijeli je ovaj filmić bio totalno promašen, a osobito nimalo intigrantan naziv. Niti nam je ispričao išta zanimljivo, niti je bio duhovit. Čuli smo da ga je jednom žena poslala u onu stvar i da je igranje ruleta jedinstveni i vrhunaravni životni užitak. Bez veze.
KONCERT ZA SUBOTNJU VEČER
Josipina izvedba Metikoševe “Ave Marije” jedno je od vrhunaca suvremene (što će reći – cjelokupne) glazbene umjetnosti u Hrvata. Originalna verzija iz 1975. godine je uvjerljivo najbolja, a sve su slijedeće patile od tzv. prenemaganja, pa tako i ova koju smo slušali u ove subote u uvodu Josipinog koncerta “Živim po svom”. Josipa Lisac je jedna od naših najvećih umjetnica i to je neupitno, ali problem nastaje kada umjesto da starije pjesme izvede što bliže originalu koji je savršen i ne treba ga mjenjati, krene u improvizaciju i vokalne egzibicije koje su joj, uz svu njenu karizmu, potpuno nepotrebne. Onaj kojem se čini da pretjerujem neka posluša izvedbu standarda “O jednoj mladosti”, usporedi ga s originalom iz ’73. i shvatiti će na što mislim.
REKLAMA KOJA SE NIKOME NE OBRAĆA
To je sasvim pristojan i duhovit uradak, samo što mi nikako nije jasno u koju je svrhu napravljen. Muški zbor pjeva neku Bachovu svitu, onda dirigent traži da zapjevaju i ženske, a to su u stvari preobučeni muškarci koji grozno revu, a poanta je u tome da ima premalo žena u saboru. I što sad? Netko je taj spot platio, a tom nekom smeta što je tako malo žena u politici. U politici po mome skromnom mišljenju ima previše i muških i ženskih, a meni su i jedni i drugi jednako odbojni pa mi nije jasno koja je svrha svega. Sjećate li se one koja je kao ministrica (pazite – “ministrica”) izjavila da ženka treba ustajati kada u prostoriju ulazi mužjak. Hoće li me nervirati muški ili ženski političar meni je potpuno svejedno. Nemam predrasuda prema spolovima.
BIJELE UDOVICE I DALJE NEPRIKOSNOVENE
Kako modni “mačić-pačić” pokušava na silu ući u green room na Dori da bi se pokazao, kako prolaze dani na farmi, parodije preglupih glazbenih spotova, telefonsko zafrkavanje poznatih, sve to možete vidjeti jedino u “Bijelim udovicama”. Ne trebate, znači, trošiti vrijeme na gluposti i pratiti što se događa u opskurnim glupostima poput Farme, Red Carpeta, Trenutka istine, dosta vam je pogledati ovu izvrsnu humorističnu emisiju.
“HOTEL HAHAG” – JEDINA KONKURENCIJA SERIJI “ZAKON!”
U istoj emisiji mogli smo vidjeti novu humorističnu podseriju “Hotel Hahag” koja se snima u Haškom zatvoru, a uloge su da prostite Karadžić, Plavšićka, Šešelj i ostala bratija, a svi su smješteni u zatvor koji izgleda kao hotel sa pet zvjezdica. I onda oni prave party. Mislim da vam je sve jasno.
NIKADA KRAJA GLUPOSTIMA
Vrlo važan prilog u “Eskluzivu” (ili Eksplozivu, svejedno). Već smo rekli da postoje lica koja su zadnjih godina pretplaćena na tv-ekrane, a da nikome nije jasno zbog čega. Niti su duhoviti, niti zanimljivi, a osobito nisu simpatični. Ovaj smo put po milioniti put morali gledati onog pretilog pjevača (ne Cocu, on je podnošljiv) Gopca koji sada već zbilja pretjeruje mješajući se sa sebi nedostojnim likovima, Drelu i neke dvije slavne i meni potpuno nepoznate ženske kako igraju monopol. Uskoro možemo očekivati slične kreature kako gledaju televiziju, jedu, spavaju, a kada bolje razmislim to već imamo u bigbraderima i farmama. Što je tu zanimljivo i zabavno, jasno je valjda samo onima koji takve gluposti stavljaju na televiziju.