17 °C
Online izdanje
Utorak, 27.lipnja 2017.
Vi ste ovdje:  Home » Prilozi » Panorama
RSS feed
Današnji broj
Panorama
Povratak
U idealnom danu Vice šećer mjeri najmanje 8 puta
Piše: Anamarija Bilan

Dijabetes tipa 1 je autoimuna bolest koja je zadnjih nekoliko godina uhvatila zamah i koja postaje sve češća kod najmlađih pacijenata. Pravi uzrok dijabetesa je, kao i kod većine autoimunih bolesti, nepoznat, a osobe koje obole do kraja života su ovisne o inzulinskih injekcijama. Unatoč tome što se o dijabetesu dosta govori, nitko, osim samih dijabetičara, ne zna koliko je to složena bolest i koliko dugo traje jedan dana dijabetičara, posebno kad se radi o djeci. Zbog toga smo otišli u dom Melite Tomašević Mandić i Đanija Mandića čiji desetogodišnji sin Vice već četiri godine ima dijabetes.

- Naš dan se vrti oko brojki - zbrajamo grame ugljikohidrata, koje potom pretvaramo u jedinice inzulina. Još moramo voditi i računa o masnoći jer ona ne dopušta inzulinu da ruši šećer, tako da je, nakon obroka u kojem ima masnoće, uz uzimanje inzulina obavezna i tjelesna aktivnost. Mi u šali inzuline zovemo kućnim ljubimcima, a dijabetes nam je postao član obitelji tako da nam po cijele dane zvone neki alarmi koji nas podsjećaju da Vice mora ili izmjeriti šećer ili uzeti inzulin ili nešto slično. Moram priznati da se nisam još pomirila s činjenicom da mi dijete ima dijabetes, saživjela se jesam, ali pomirila ne, počinje priču Vicina majka Melita uz pitanje hoće li nam dnevne obveze početi pričati od jutra ili noći jer roditelji dijabetičara često znaju probdjeti cijelu noć. Vici je dijabetes dijagnosticiran prije četiri godine nakon početka upale pluća. Kontrolom krvi otkriveno je da su vrijednosti šećera povišene, da bi se par mjeseci nakon toga razvio autoimuni dijabetes tip 1.

Inzulin, tjelesna aktivnost i zdrava prehrana

- Nakon što smo doznali da nam dijete ima dijabetes, ja se dvije godine nisam odvajala od njega, nisam ni radila ni spavala, samo sam bila uz njega. Onda smo se saživjeli s tim i sad smo se prilagodili. Prilagodili smo dijabetes sebi. U samom početku jako smo mnogo vremena uložili u edukaciju o dijabetesu i u razgovore s Vicom kako bismo mu objasnili što smije, što ne i kako bismo ga što više naučili o tome. Sada on sam već mjeri, daje si inzulin, sve obavi sam, kaže Melita koja dalje priča kako izgleda dan s dijabetesom u njihovoj obitelji.

- Ujutro se probudimo, Vice mjeri šećer te uzima bazni dugodjelujući inzulin. Nakon toga jede doručak te uzima inzulin uz obrok. Ode u školu i kad je užina izmjeri si šećer, pojede užinu te mi učiteljica svaki dan javlja koliki mu je šećer i što je pojeo da ja na temelju toga mogu reći koliko će si jedinica inzulina dati. Poslije škole ide kući gdje opet prije ručka izmjeri šećer, pojede te opet uzima inzulin ovisno o razini šećera i pojedenim ugljikohidratima. Poslije ručka obavezno vježba pola sata - ili vozi bicikl ili vježba doma. Onda piše domaći rad, pa ide na trening. Trenira nogomet u NK Arbanasi pa opet prije treninga obavezno mjeri šećer, ako je visok uzme malo inzulina, a ako je nizak pojede malo čokolade, kinder pingui ili slično. Često na pola treninga mjeri šećer, te 40 minuta nakon treninga opet, jer mu adrenalin diže šećer. Nakon toga jede međuobrok, gdje opet po potrebi dobije inzulin i ima slobodno vrijeme. Prije večere opet mjeri šećer, nakon koje opet uzima inzulin ovisno o unesenim ugljikohidratima. I tijekom noći mu mjerim najmanje dva puta u 1h i u 4 h, ispričala je Melita dan u njihovoj obitelji. Dodala je da zna biti noći kad ne spava jer je Vici šećer na donjoj granici pa mu tijekom noći mjeri šećer svaka dva sata i daje mu jesti, a ako mu je visok onda mu mjeri šećer također svaka dva sata kako bi ga korigirali.

- Bitno je da on to prespava i ne budi se, iako kad padne u hipo i kad mu dajemo slatkiše žao mi je da nije budan pa da i on malo uživa, kaže Melita. Objasnila je da u idealnom dijabetičkom danu mora najmanje mjeriti šećer osam puta na dan, plus provjere dva sata nakon obroka ili ako osjeti da mu je šećer porastao ili pao. U jednom idealnom danu bi uzeo inzulin minimalno šest puta plus po potrebi za korekciju.

- Uzbuđenje, stres, nervoza, strah, čak i sreća, jugo, bura, temperatura, viroza bilo što može utjecati na podizanje šećera, tako da treba biti vrlo oprezan i često mjeriti. Bitno je istaknuti tri stvari koje su potrebne da bi dijabetičari mogli voditi normalan život: inzulin, tjelesna aktivnost i zdrava prehrana. Uz ovo možemo normalno živjeti i funkcionirati normalno, samo smo malo više na telefonu, kaže Melita.

Najvažnija dobra edukacija

- Moram istaknuti da su me oduševili i roditelji djece iz razreda jer su izuzetno pažljivi i uvijek kad je rođendan ili neko slavlje pripreme posebne bombone za Vicu, to mi je veliko olakšanje jer su ga tako prihvatili, kaže dalje Melita istaknuvši da ne želi da joj dijete ima ikakve privilegije zbog dijabetesa, jedino želi razumijevanje da ukoliko osjeti da mu je šećer pao ili porastao može obaviti što treba i izregulirati.

- Koliko god ovo možda izgleda naporno nama je ovo kolotečina i živimo normalno. Najbitnija je dobra edukacija o dijabetesu, bez toga nitko ne može imati dobre vrijednosti šećera. Što se tiče prehrane, nismo mnogo toga mijenjali samo smo bijelo brašno, rižu i tjesteninu zamijenili integralnim. Bit prehrane je dobro raspoređen obrok i u kojem dijelu dana nešto jede. Dakle poslije 17 sati neće jesti kolače. Mi smo Vicu naučili da postoji zdrava hrana, poluzdrava i nezdrava. Uglavnom jedemo zdravu - voće, povrće, meso, ali ponekad se počastimo nezdravom, objasnila je režim prehrane mama Melita.

Razvoj medicine i izum novih uređaja za mjerenje te injektiranje zadnjih je nekoliko godina olakšao dijabetes, ali problem je što hrvatski HZZO ne pokriva dio troškova za neka pomagala, dok za neka pokriva samo za djecu, kao što je slučaj s inzulinskim pumpicama, za koje su duge liste čekanja.

- Bili smo na edukaciji za inzulinsku pumpu, ali Vice je ne želi. Rekao je da kad se bode injekcijom ima dijabetes deset sekundi, a kad bi imao pumpu, da bi imao dijabetes cijeli dan. Mi trenutno koristimo uređaj Free Style Libre koji uz pomoć senzora bezbolno i bez uboda može izmjeriti šećer u krvi. Dakle senzor se zalijepi za kožu i aparatićem se prođe iznad njega te se tako izmjeri razina šećera. Tijekom jednog dana šećer se može mjeriti gotovo koliko god želimo i ništa ne boli, a najbolja stvar je što pokazuje kretanje šećera, da li pada ili se diže, pa možemo bolje kontrolirati razine šećera i predvidjeti hoće li rasti ili padati te se pripremiti, pojasnila je Melita. Međutim, problem s ovih aparatićem je što ga se ne može kupiti na hrvatskom tržištu, već samo u zemljama zapadne Europe, tako da roditelji djece s dijabetesom dolaze do senzora preko prijatelja, poznanika pa čak i nepoznatih, sve u želji da olakšaju svome djetetu.

Aparatić košta 60 eura, i svaki senzor košta 60 eura. Senzori traju po 14 dana, što izađe najmanje 120 eura mjesečno za senzore, ne računajući potrošne materijale.

- Prema HZZO-u nama je sve plaćeno, ali ja npr. doplaćujem za ovaj dugotrajni inzulin jer on nije na listi HZZO-a, a njemu bolje odgovara, što nas košta oko 300 kuna mjesečno. Za olakšavanje injektiranja postoji aplikator Iport, koji se zalijepi na ruku pa se kroz njega injektira inzulin i olakšava nam bockanje jer ne moramo svaki put ubosti dijete. Međutim, taj aplikator traje tri dana, a jedan košta 78 kuna, što nas mjesečno dođe oko 780 kuna. Uglavnom potrošimo oko 2.400 kuna mjesečno na senzore i dodatke kojima olakšavamo djetetu, ispričala nam je Melita Tomašević Mandić približivši tako svakodnevicu s ovom bolesti i istaknula da su ponosni na sina koji je samostalan i može sam "odraditi" dan bez njih. Zna prepoznati kad je u disbalansu te zna odreagirati.

Trenutno nema komentara

Komentiranje više nije dostupno
Copyright © 2008. Zadarski list Uvjeti korištenja | Zaštita privatnosti | Impressum | Marketing
Powered by Sitestudio.hr