Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

19 C°

Zagreb jug

Autor: Mario Padelin

11.05.2010. 22:00


SKUPI PROMAŠAJ DRŽAVNE TELEVIZIJE
Emisiju “Država, selo, grad” Hrvatska televizija najavljuje kao show, ma što to značilo. To je, po svemu sudeći, zamisao kantautora Miroslava Škore koji je i voditelj, a bliski su mu suradnici dva glumca, Mlikota i onaj punašni. Oni bi se trebali zafrkavati, kao, provocirati se međusobno, a mi bi se tome trebali smijati. Ja bih se smijao da su te fore smiješne, ali one to nisu pa mi nekako više daje na plakanje. Pošalice na račun punica i ženskog roda su vulgarne i primitivne, i možda su zgodne za Škorine samostalne koncerte i publiku koja ga voli i poštuje, ali za državnu televiziju kojoj građani plaćaju pretplatu, baš i ne. Nemojmo zaboraviti da se ovaj “show” snima u velikom studiju, s dva živa orkestra (ruralni i urbani), mnoštvom gostiju i publikom plaćenom za pljeskanje i plesanje, a sve to toliko košta da je bolje da ne znate koliko. Strpljivo sam neko vrijeme gledao, sve do trenutka kada se pojavila plesna skupina u kojoj su bili jedna ženska i četiri tipa obučeni kao kauboji koji su izgledali kao da su upravo izašli iz nekog gay kluba iz San Francisca, a koji su, vjerovali ili ne, plesali uz pratnju tamburaškog orkestra i to na melodiju “Billy Jean”, u hrvatskom prijevodu. Užas!
“NA RUBU” – DOKUMENTARNI FILM
Film “Na rubu” je najavljen kao dokumentarac koji je, kao, jako vrijedan za pogledati, a radi se o osvrtu na život u zagrebačkom predgrađu Dubrava. Iskreno, već mi ide na živce toliko mistificiranje tog kvarta kojega sam iskreno vidio samo jednom u životu kada sam sa svojim muzičkim sastavom bio gost na snimanju u studijima “Jadran filma” koji se tamo nalazi. U biti, ono u što se sa sigurnošću možeš kladiti je to da će u emisiji o Dubravi biti i članovi Prljavog kazališta. Houra i Bogović su po tko zna koji put mistificirali svoju mladost i odrastanje ne zaboravljajući malo dotaknuti i današnjicu. Sve je to već viđeno i neuvjerljivo i zbilja ne znam kojega nam vraga to pokazuju i koga to južno od Utrina i Zapruđa uopće može i zanimati. A sve je zbrkano. Malo se pokazuje sportski život kroz prizmu lokalnog boksačkog kluba, a malo nas upoznavaju i s kulturnim zbivanjima koja se sastoji od toga da gore spomenuti glazbenici igraju biljar u nekoj lokalnoj krčmetini. Prava emisija za udarni termin prvog programa državne televizije. Bože sačuvaj.
DOKUMENTARAC O SVJETSKOM PRVENSTVU…
Iako to mnogi ne misle, ja vam u stvari jako volim nogomet. Ne, ne naravno ovu lakrdiju od hrvatske lige, a bogami ni ovaj europski klupski gdje se vrte tolike pare da se poštenu čovjeku zgadi, već volim onaj reprezentativni. Onaj gdje se igra za prestiž i nekakav osjećaj ponosa i svega što uz to ide. Zato ja volim svjetska i europska prvenstva. Kao i svaki put, ti se događaji na tv-u najavljuju prigodnim povijesno-dokumentarnim emisijama u kojima se evociraju uspomene na protekla okupljanja, a ova se zove jako originalno “Povijest Svjetskih nogometnih prvenstava”. Nažalost, propustio sam prve epizode, ali sam dobro pogledao ovu o Njemačkoj 1974. to je, naime, ista ona serija od prije četiri godine koju su emitirali prije prvenstva u njemačkoj 2006., a tek sada vidim koliko je loše napravljena. Nogometa skoro da i nema, više se prikazuju face u publici i panorame stadiona, a da i ne govorim o snimkama trgova njemačkih gradova u pet ujutro, radnicima što skupljaju kišnicu s terena i o ostalim stvarima koje veze s nogometom nemaju. A kada konačno prikažu i koji detalj s utakmice sve je popraćeno nekakvim hukom navijača koji je uvijek isti – i kada prikazuju snimke iz 1936. ili iz 2006., i kada se zabija gol i kada se igrači osvježavaju za vrijeme prekida. Vrlo loše izvedeno. Još je gore kada kao podlogu puštaju neku instrumentalnu muziku koja kao da je skinuta iz onih smiješnih njemačkih mekih pornića iz ranih 70-ih godina. Ima, dakle, svega osim nogometa.
… I ŽENAMA NOGOMETAŠA NIZOZEMSKE
Vrhunac emisije o Prvenstvu u njemačkoj (1974.) je dio o finalnoj utakmici. Svi poznavatelji nogometa znaju što se onda dogodilo. Nizozemci su poveli iz penala u prvoj minuti, Nijemci izjednačili pa poveli, na poluvremenu Krojf je dobio žuti karton… Ali, za autore je sve to prava sitnica u odnosu na dramu vezanu uz žene nizozemskih nogometaša. Njih se prati cijelo vrijeme. Kažu nam kako se one “živčano mole” (zanimljiva konstatacija) pa kako im se “šminka na licima počela razmazivati”, pa kako slave nakon realiziranog penala, pa kako nakon poraza u autobusu tješe svoje muževe. Sve smo to vidjeli, ali zato nije bilo vremena za prikazati većinu zanimljivosti s ostalih utakmica. Svega ima, ali nogometa nema.