Foto: FAH
Za vrijeme koncerta izmjenu pjesama prate i vatre, laseri, pare i ostala svjetla iz pozornice, a videozid rasteže se gotovo do glava četvorke koja praši sve žešće. Dolazi nam “Pride”, dolazi nam “Sunday Bloody Sunday”, Bono priča o “veličanstvenoj zemlji tisuću otoka”, treba nam neko vrijeme da saberemo misli, uvjerimo se da smo budni
Nijedna snimka koncerta, nijedan videobroj, nijedna pjesma na radiju ne može dočarati magičnost trenutka euforije, transa i karizmatičnog pražnjenja i punjenja koji su gotovo opipljivi dok dublinska četvorka praši ispred vaših očiju i ušiju. S obzirom na to da su ovi momci, nekadašnji pubertetski odrpanci, danas kraljevi rocka i vođe najvećeg koncertnog spektakla na planetu, uz jedinstveni audio i vizualni doživljaj na koncertu u neke više sfere mogu doći i oni koji nisu fanovi, a o pravim fanovima da i ne govorimo.
Zagreb je dečke dočekao raširenih ruku i otvorena srca. Nakon pomame za ulaznicama zakazan je i drugi koncert, iako kronološki prvi. Mjeseci su brzo prošli i nakon spektakularnog početka turneje krajem lipnja u Barceloni pratili smo i ostale gradove koji su imali sreću da ih posjeti ovaj žestoki cirkus.
Svjetla pozornice
Deveti kolovoza, nedjelja. Zrak je težak a autoput krcat zahvaljujući smjeni turista i koncertu. Mnogi od tih turista odlučili su unaprijed sebi malo uveseliti inače melankoličan povratak s godišnjih odmora, pa su na vrijeme kupili karte i, prije Bregane, Macelja, Rupa i Pasjaka, svratili do maksimirskog stadiona. Taj stadion je uvjerljivo najružniji od svih stadiona u svih četrnaest europskih gradova koji su obuhvaćeni ovom turnejom. Gužva oko njega započela je već oko 16 sati popodne prvoga dana. Lokalni kafići, žargonski “bircevi”, izvjesili su posve nove, gotovo uduplane cijene svoje ponude u dva dana. Recesija, nos za biznis i manjak srama učinili su svoje.
U sumrak se stadion već solidno napunio, a uloge tampon zona prije velikih svjetala pod velebnom pozornicom koja podsjeća na pauka kojemu nedostaju dvije noge preuzele su predgrupe The Hours i Snow Patrol. Predgrupe su uvijek oni za koje čekamo da što prije završe sa svirkom, ali tu su već dugo i sigurno s razlogom. Ovi potonji su s nekoliko vlastitih hitova i šarmantnim pjevačem upečatljivog irskog naglaska uspjeli zagrijati tada već gotovo puni stadion.
A onda su se svjetla pomalo pogasila, a konstrukcija pozornice postala je silueta, sjena onoga što će od nje u sljedeća dva sata biti. Kroz nekoliko minuta publiku su zapljusnuli taktovi Bowieve “Space Oddity”. Stageu su iz pravca južne tribine prilazila četiri muškarca. Jedan od njih imao je narančaste naočale, drugi je hodao žurno prema pozornici kao da mu fali nešto u rukama, treći je nosio dvije palice, a četvrti je pak imao na rukavima i nogavicama rasparane košulju i hlače, i lopovsku kapicu na glavi. Da, to su bile naše glavne zvijezde večeri. I kad je Larry sjeo za svoj ritam stroj, kad je The Edge uz osmjeh mahnuo publici, kad se Adam napokon dočepao svoje sjajne bas gitare a Bono zgrabio mikrofon, putovanje je moglo započeti.
Započeli su sa “Breathe”, a nastavili sa “No Line On The Horizon”, još jednom pjesmom sa istoimenog albuma. Uslijedio je njegov prvi singl “Get On Your Boots”, a nakon toga izvrsna “Magnificent” sa fantastičnim introm koji još samo čeka svoju priliku da postane dio neke filmske priče. Uslijedila je “Beautiful Day”, ali ne sama. Prije nje Bono je recitirao Gundulićevu Himnu slobodi. Pročitali ste taj podatak zasigurno u svim novinama, no nigdje nisam primijetila da piše kako je publika već na prvom stihu prepoznala o čemu se radi i bučno pozdravila “inicijativu” snažnog vokala. Ipak je od prvog njegovog recitiranja te pjesme, uz bok Pavarottiju u Modeni dok su izvodili “Miss Sarajevo”, prošlo punih 14 godina.
Nakon žestoke “Elevation” slijedi kočnica, stišavanje, i opet nekoliko riječi za riječi žednu publiku.
Do kraja svijeta
Set lista se i na ovoj turneji minimalno mijenja, a koncept je na zadnjih nekoliko turneja gotovo identičan – početak s novim stvarima, prstohvat pjesama za najzagriženije fanove, te zabetonirani hitovi kojih pak imaju toliko da niti njih ne moraju ponavljati. Na 360 turneji na popis su vraćene “Unforgettable Fire” ili “Ultraviolet”, koje uživo bend nije svirao devetnaest, odnosno šesnaest godina. Na prvom koncertu u Zagrebu fanove su iznenadili izvrsnima “Until the End of the World” i “Stay (Far Away, So Close)”, koje su sutradan zamijenili sa “Mysterious Ways” i “I Still Haven’t Found What I’m Looking For”. Za vrijeme koncerta izmjenu pjesama prate i vatre, laseri, pare i ostala svjetla iz pozornice, a videozid rasteže se gotovo do glava četvorke koja praši sve žešće. Dolazi nam “Pride”, dolazi nam “Sunday Bloody Sunday”, Bono priča o “veličanstvenoj zemlji tisuću otoka”, treba nam neko vrijeme da saberemo misli, uvjerimo se da smo budni i da je stvarnost ponekad toliko lijepa da niti gorespomenuti stadion ne može pokvariti sliku kad je ispunjen U2 publikom.
The Edge je dan prije prvog koncerta proslavio rođendan, a uz šampanjac na pozornici pjevao mu je cijeli stadion. Ovaj novopečeni 48-godišnjak britka uma i oštrih crta lica na račun kojih mu je Bono i osmislio nadimak nekoliko je puta u krug optrčao cijelu pozornicu, nakon toga nastavivši pjevati kao da je cijelo to vrijeme sjedio u fotelji. Larry se okreće u krug u svom “bubnjarskom uredu”, a za vrijeme remix verzije “I’ll Go Crazy If I Don’t Go Crazy Tonight” šeta po pozornici s bubnjem oko vrata. Nikad svjestan svog izgleda najmlađi član benda ne govori gotovo ništa, i gestikulira malo. Čak i u autobiografskoj knjizi U2 o U2 njegovih je tek nekoliko rečenica. Njemu je najbitnije da je svirka odrađena besprijekorno. Adam izgleda sve bolje što je stariji, a sramežljivi pogledi i istovremeno apsolutno vladanje instrumentom daju nam naslutiti zašto su tolike žene u proteklim desetljećima za njim izgubile glavu. I onda je tu Bono. Zamjeriti njemu na njegovoj angažiranosti i borbi za pravdu mogu samo malograđani.
Na što se priča svodi
Na koncert se slila i horda poznatih i manje poznatih nam sugrađana. O njihovim dojmovima ne mogu govoriti ali spomenut ću samo komentar dive hrvatske glazbe, Josipe Lisac, koja je nakon koncerta, u ćakuli s prijateljicama kazala: “Pa oni su sa sobom donesli space shuttle! Bili su fenomenalni”.
Uglavnom, U2 epizoda za ovaj put je iza nas. Oni koji nisu bili, s razlogom im može biti žao. Ipak, ne i sudbinski, budući je povratak najavljen. Nakon predivne “Moment Of Surrender” znali smo da je kraj. Mnogi su nisu vjerovali da su već prošla gotovo dva i pol sata. Svi su sve razumjeli i bez psovki i bez mržnje. Dublinski dečki još jednom su se našli na sredini pozornice. Jedan su se drugom osmjehnuli, pozdravili publiku i krenuli prema izlazu. I to je ono na što se priča svodi. Kad se svjetla ugase oni su ponovno četiri najbolja prijatelja iz srednje škole, svaki sa svojim vrlinama i manama, koji odlično rade ono što vole.
najnovije
najčitanije
Hrvatska
tiktok
Bidenova kampanja i dalje koristi TikTok iako mu vlada istovremeno prijeti zabranom
Hrvatska
PREGOVORI
HDZ-ov Marko Milić demantira: “Nije se raspravljalo o ministrima i sastavu Vlade sa DP-om”
Rukomet
Priznanje Zadru 2013
Marko Sudinja i Vice Lušić u reprezentaciji mlađih kadeta
Županija
DARIVANJE KRVI
Čak 60 uspješno odrađenih darivanja krvi i 1.800 eura donacije za obrovačku obitelj Marinković
Nogomet
BIVŠI NAPADAČ
Mijatović: Real treba produžiti ugovor Modriću na godinu dana
Zadar
ryanair
NOVA AKCIJA Iz Zadra letite u više od 30 europskih destinacija za 13 eura!
Hrvatska
TEŠKA NESREĆA
VIDEO Autobus kod Krvavice sletio s Jadranske magistrale u provaliju, vozač prevezen u bolnicu
Zadar
MELADA
ĐIR PO KVARTU (9) Stanovnici Melade ukazuju i na negativnosti: ‘Kao da sam na Lučkom…’
Zadar
Sunset Sports Media Festival
Talijanska nogometna legenda Alessandro Del Piero stiže u Zadar!
Zadar
HEP JAVLJA