Edukacija

UDŽBENICI – GLAVNA  TEMA SVIH EMISIJA
Prepune su nam sve tri televizije komentara i priloga o  udžbenicima, a svi su naravno  iznenađeni što se to dogodilo,  iako je odavno jasno da netko  tu diže finu osobnu korist.  Prvo ima besplatnih udžbenika, pa ih nema, pa se subvencionira prijevoz đaka, pa  ne… A na kraju će to sve lijepo  platiti roditelji. Roditelji su  isto iznenađeni cijelom situacijom, kao da su sa Marsa pali,  iako se svake godine mjenjaju  knjige kojih ima u tri- četiri  verzije, što ovisi o faktorima o  kojima je bolje ne govoriti. Ja  sam kao mali nasljeđivao knjige od svoje starije sestre koja  ih je koristila tri godine ranije,  a još su se koristile i nakon  mene. Mislim da me nitko  normalan ne može optužiti za  jugonostalgiju ako kažem da  je to bilo pametnije, jeftinije i,  u krajnjem slučaju, poštenije.  U HRT-ovoj emisiji Korner  voditeljica je dovukla goste  koji mudro zbore, ali im ne da  govoriti i stalno ih prekida  riječima “budite kratki”; “samo jednu rečenicu”, “nemamo  vremena” i sl., tako da se gledatelj s pravom pita kojeg ih je  vraga uopće zvala ako im ne  dozvoljava da kažu to što misle. Uostalom, što imaju uopće  govoriti kada je sve oko tih  udžbenika jasno.
PS. Da se ne kaže da pretjerujem, napominjem da je u  istoj emisiji ministar Fuchs izjavio da je vlada je predvidjela  220 milijuna kuna za nabavku  udžbenika, ali su nakladnici  rekli da će to koštati 700 milijuna (sic!!!). Nakon pregovora je cijena pala (ili skočila)  za 400, kao da se radi o fažolu.  Kakvo divno pogađanje. Kao  da su na tržnici.
TUŽNA NOGOMETNA  VEČER
Mi koji od hrvatskog nogometa respektiramo samo i  jedino (Bilićevu) nacionalnu  ekipu dok nam sve ostalo služi  za rezignaciju, smijeh i zabavu, proživljavali smo ove  srijede teške trenutke jer su se  naši strašno mučili sa Bjelorusima, uputili samo jedan  udarac prema vratima, a pred  kraj skoro primili par golova.  Žao mi je zbog svega, a još mi  je gore bilo kada su poslije  utakmice razgovarali sa vratarom Runjom, najzaslužnijim za pobjedu, a kojega nismo  ništa ni čuli ni razumjeli jer je  u prvom planu bila grozna  muzika sa stadiona koju se  neki diletant nije sjetio maknuti. Da bi tužna večer bila  kompletna, pobrinuo se netko  sa razglasa koji misli da svi  navijači naše reprezentacije  nakon utakmice žele slušati  pjevača koji se zove Thompson. Moglo bi nam se dogoditi da nas u Engleskoj Bog  zbog svega kazni.
KOSOR U POSJETU  PRIVREDI
Mi stariji ljudi, čija sjećanja  sežu i u “onaj” sistem, još  pamtimo kako je to bilo  80-tih, u vrijeme žestoke ekonomske krize, kada je tzv “stabilizaciju” provodila drugarica  Milka Planinc. U to su doba  svake večeri u vijestima prikazivali priloge u kojima je  Milka obilazila tvornice i pogone gdje bi sve bilo divno i  krasno, eto proizvodnja je baš  krenula, radnici su spremni  dati sve od sebe, i ako još  građani malo stegnu kaiš, sve  će biti u redu. Sve su to bile  gluposti jer se većini radnika  koji su već dobili stanove, kredite za gradnju kuće i slične  stvari, živo fućkalo za stabilizaciju i samo su mislili kako  će što manje raditi i uzeti  bolovanje u vrijeme berbe  maslina ili turističke sezone.  Bila je popularna ona stara,  latinska sentenca: “nitko me  ne može tako malo platiti,  koliko ja mogu malo raditi”,  samo što se tada, i uz  takav  rad, teško mogao dobiti otkaz,  što je u konačnici i dovelo do  određenih ekonomskih poteškoća. U stvari, ja sam malo  zastranio i otišao na potpuno  krivu bandu, tj.”na krivu stranu” (ne, zbilja, kada sam napisao “banda” nisam mislio  na…), jer sam htio nešto napisati o prilogu u kojem premijerka obilazi jednu radnu  organizaciju, a sada je kasno  za ispravak. Ali, vi ste me  razumjeli. 
IZOBRAZBA ZA CIJELU  OBITELJ
Po običaju, na našim se televizijama pojedini filmovi  prikazuju u posve pogrešno  vrijeme. Takav smo slučaj imali i ovoga petka sa Scorsesejevim filmom “Bande New  Yorka” u kojem ljepuškasti Di  Caprio sa svojim „bejbi fejsom” glumi uličnog tučaroša.  Ipak, u filmu je glavni čuveni  Daniel Day-Lewis koji ima  zanimljivu ulogu vođe jedne  bande, a koji se pri obračunima služi mesarskom sjekiricom u narodu poznatom kao  “satara”. Rado se baca u gomilu mašući bjesomučno lijevo-desno, ostavljajući iza sebe hektolitre krvi i djelove  tijela. Dobar je to film za  cijelu obitelj jer piše da nije za  djecu mlađu od 12 godina, što  znači da onaj 13-godišnjak koji se ovih dana nešto tukao po  školi može naučiti korisne  stvari potrebne za daljnje školovanje. S druge strane, može  se edukativno djelovati na  mladež i tako da dan poslije  pogledaju “Schindlerovu listu”  gdje se isto može naučiti svega  i svačega, samo je pitanje koga  zanima crno-bijeli film u kojem se prikazuje nešto što bi  neki najradije preskočili.