Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

14 C°

Opasni Balkanski špijun

Autor: Mario Padelin

11.09.2012. 22:00


“DANAS KAD POSTAJEM PRVAŠIĆ…”
Kao i svake godine u ove dane, na  svim su nas televizijama nastojali  informirati o tome da su “prvašići”  sjeli u školske klupe, jer mi to inače  ne bismo znali. Da nije toga, vjerojatno bi pomislili da ove godine  nema prvašića, da iz nekog razloga  moraju pauzirati jednu godinu.  Znam da se informativne emisije moraju nečim ispuniti, ali zbilja mi nije  jasno što je tu zanimljivo i kome je to upućeno.  Roditelji to svakako znaju s obzirom koliko su  novaca trebali dati za knjige i druge stvari potrebne  za polazak u školu (i ne treba ih na to podsjećati), a  dječica i ne gledaju ovakve emisije, već neke sasvim  drukčije, ili sjede pred kompjuterom i igraju igrice,  chataju i bave se sličnim korisnim stvarima. Najgore  je kada razgovaraju s djecom. Uvijek iste fraze. A što  se i može zanimljivo čuti? Da ove godine imaju  “Građanski odgoj”? To je trebalo uvesti prije dvadesetak godina, a ne baviti se praznim tlapnjama,  iako ne vjerujem da više išta može pomoći. Kasno je  za sve.
ZBOR RADNIH LJUDI I KADROVSKI STANOVI
Htjeli mi to priznati ili ne, postoji jako puno filmova  koji su snimani u bivšoj Jugoslaviji, a za koje je teško  ustvrditi kojoj kinematografiji u stvari pripadaju. Neki  su snimani tamo, neki vamo, jedan je režirao Hrvat, a  glume sami srpski glumci, ili su toliko izmješani da  više i ne znaš koga ima više… Jedan od takvih uradaka  je i stari, crno-bijeli film “Licem u lice”, prikazan  prošlog petka na Hrvatskoj televiziji. Glavne uloge u  ovoj političkoj drami imaju Ilija Džuvalekovski, Vladimir Popović i Husein Čokić, za koje nikada nisam  čuo, a tek se  u manjim ulogama pojavljuju meni  poznati Uglješa Kojadinović, Boris Dvornik ili Milan  Srdoć. Svi oni govore ekavicom, ali redatelj je naš  proslavljeni Branko Bauer pa je to, tako izgleda, naš  film.
Radnja je jednostavna. Drugovi Milun i Trajče su u  svom građevinskom poduzeću nešto zakuhali po pitanju privilegija i interpersonalnih odnosa pa im sada  prijete isključivanjem iz partije. I sada zamislite da  ovaj film gleda neki današnji “omladinac” i da vas  stalno zapitkuje stvari koje mu nisu jasne. Kakav je to  “zbor radnih ljudi”, kako se tek tako može vikati na  direktora, zašto se toliko bore da ih ne isključe iz  partije i kao najvažnije – kakvi se to kadrovski stanovi  djele u toj firmi? Zar se stanovi ne kupuju? Jedino što  će im donekle biti poznato to je službeni automobil i  vozač koji se gazdi uvlači u… Znate već gdje. Tako  različito, a tako slično.
JOŠ JEDAN FILM IZ “ONIH” VREMENA
I dok je “Licem u lice” širem gledateljstvu potpuno nepoznat film, to se za “Balkanskog špijuna”  sigurno ne može reći, s obzirom da se radi o jednom  od najpoznatijih filmova ikada snimljenih na “ovim  prostorima” i jednoj od najboljih uloga našeg  velikog glumca, pokojnog Zvonka Lepetića.  Nećemo sada o samom “špijunu” koji je takav  kakav jest (tj. postoje ljudi koji ga znaju napamet),  ali ima nešto zanimljivo kod emitiranja ovoga  filma. Po tko zna koji put u gornjem se kutu sasvim  nepotrebno našla oznaka da se ovaj film ne preporuča mlađima od 12 godina, tj. djeci. Sad, ono…  Ima tu malo aktivnijih scena, kada Lepetić kao  “brat Đuro” ispituje zarobljenike, ali sve je to ništa  u odnosu na “Seagal / Norrisove” filmove i tučnjave  i krvne delikte koje se na tv-u mogu gledati skoro  svakodnevno. A možda je bolje da su djeca pogledala “Luckastog profesora” s Eddijem Murpheyem koji se emitirao na istom programu  (HTV2) samo par sati ranije. Tu ima dovoljno  američkog prenemaganja, prđenja, podrigivanju i  glupiranja, u stvari, svega onoga što bi djeca  trebala naučiti da izrastu u kretene.
BAJKA O LAVU CHRISTIANU
Da je Đelo Hadžiselimović uistinu pravi televizijski genij, mogli smo se još jednom uvjeriti ove  subote, kada je za nas izabrao odličan dokumentarac  o laviću Christianu koji je odrastao u gradu Londonu, a onda se preselio u Afriku i tamo se divno  prilagodio, osnovao čopor, itd., itd… i svi su živjeli  sretno i dugo. Ustvari, stvar je zanimljiva zbog toga  što je jednog lijepog dana na internetu osvanula  snimka na kojoj vlasnici dolaze u Kongo posjetiti  svoga lava nakon što se nisu vidjeli godinu dana. Lav  ih je prepoznao i tako im se obradovao (skoro ih je  pojeo od puste ljubavi) da je snimka tog srdačnog  susreta na jubitou pogledana preko 50 milijuna puta,  a moram priznati da sam se čak i ja ovako bezdušan  i hladan raznježio. Eto, što znači pravovremeno  reagirati.
[email protected]