Nogometno nerviranje

ZAŠTO UVIJEK TREBA GUBITI ŽIVCE?
Ima jedna zanimljiva stvar. Poznato je da stres na čovjeka djeluje loše, da izaziva bolesti, narušava kvalitetu života i sve u tom stilu. Znači, kao što je dokazano, treba izbjegavati stresne situacije. Ali, što ako voliš i želiš gledati nogomet? Jednostavno. Treba, ili naći taj prijenos na nekom euro-kanalu, ili isključiti ton, tako da ne čuješ hrvatske komentatore, koji su, velika većina, iznimno iritantni. A sada im nije dosta, samo jedan, nego su stavili i drugog dolje kraj terena, da nam tu i tamo kaže što se događa na klupi. Prošlog smo tjedna imali nekoliko zanimljivih utakmica, a nerviranje je počelo s Bayernom i Chelsea. Ajmo onda po redu.
BAYERN – STARI HRVATSKI KLUB
Poznato je kako se pojedini spikeri vole poistovjećivati s nekim stranim klubom, kao da su im djed i stric igrali u njemu pa otvoreno navijaju, a ako u tom klubu još igra neki Hrvat, kao u ovom slučaju Mandžukić, onda malo nedostaje da ulete na teren s hrvatskom trobojnicom u rukama. Tako smo prošlog tjedna svi navijali za Bayern koji je pokušavao osvojiti Superkup. Sad, iskreno govoreći, nije on baš otvoreno govorio kako treba navijati za Bayern, ali onaj trenutak kada su postigli pobjedonosni gol ostat će zauvijek upisan u »memoriji moga sjećanja« (cit. Rambo Amadeus). Ono što je u tom trenutku uslijedilo spada u pravu noćnu moru. Spiker je doživio takvu sreću da je trenutno ostao bez glasa, tj. pukao mu je od pustog deranja i orgazmičkih urlika kojima je popraćen ovaj gol, kao da se igra finale mundijala u Brazilu u kojem naš Modrić u zadnjoj minuti produžetka zabija za pobjedu. Toliko je bilo mučno to slušati da se s pravom pitam – postoji li kakva unutarnja kontrola na toj televiziji koja bi sankcionirala ovakvo ponašanje, jer se radilo o tako dijaboličnim zvukovima da sigurno nikome nije bilo ugodno to slušati… Tu strašnu deračinu i koljačko krkljanje.
TKO NAS PREDSTAVLJA U SVIJETU?
U najavama utakmice sa Srbijom, ali i izvješćima nakon nje, neuobičajeno puno mjesta je zauzimao gospodin Mamić i njegov put tamo, a pogotovo druženje s nogometnom bratijom »onih prostora«, gdje ima pojedinaca sa sasvim zanimljivim pedigreima, takvim, da se s njima netko tko sebe smatra velikim Hrvatom, sasvim sigurno ne bi trebao družiti. Mene osobno nervira to što ispada da je Mamić tamo kao neki predstavnik hrvatske reprezentacije, ili je u ovoj zemlji normalno da netko tko je gazda u Dinamu, automatski vlada i reprezentacijom. Sve smo saznali. Gdje je bio, s kim se družio, u kojem je restoranu jeo sa svojim prijateljima… Zašto se taj izlet poklopio s utakmicom nije mi jasno, ili možda meni baš ništa nije jasno? Možda sam ja ipak malo izgubljen u prostoru i vremenu.
UTAKMICA DESETLJEĆA? KAKO ZA KOGA I KAKO PO ČEMU
Baš me nerviraju ovi novinari koji su sraz sa Srbijom opisivali kao »utakmicu desetljeća«. A po čemu, molit ću lijepo? Oni su praktično već ispali, a mi smo izgubili od Škotske koja je trenutno na posljednjem mjestu sa samo jednom pobjedom (protiv nas). Osim toga, misli li se na cijelo desetljeće, ili samo na prvu trećinu? Glupo. U stvari, sve su naše utakmice sudbonosne i odlučujuće jer sve ostavljamo za zadnji čas i tako se samo dodatno nerviramo, ili, što bi rekli naši susjedi (nekima su i braća… he, he) Srbi – od gotovog pravimo veresiju. Ali, da se ne bi dodatno nervirali, nećemo govoriti o utakmici jer »Zadarski« ima za to vrlo dobre sportske novinare koje s užitkom čitam, već obratimo pažnju na razgovor HRT-ovih bisernih novinara s gospodom nakon utakmice.
SAMO NEKI OD BISERA
Ne znamo samo jesmo li osvojili jedan bod ili izgubili tri« – veli onaj novinar koji sjedi na terenu i skuplja pametne izjave iako je i ova njegova u rangu budalaština. Ovako su se izgubila samo dva boda, ali to je očigledno jako teško izračunati.
– »Plan nam je bio da pustimo Srbiju da igra« – opet nam objašnjava Štimac koji se očigledno sasvim izgubio u pokušajima da ovu blamažu predstavi kao uspjeh. Bilo bi bolje da smo ih spriječili da igraju, ali ja valjda ne razumijem tu logiku jer nisam vatreni navijač i ne pijem pivo i ne visim u kladionici. S obzirom da smo prvi korner imali tek u 70 i nekoj minuti, a gol u 53 minuti iz prvog udarca prema vratima uopće (a i gol smo dali samo zbog slučajnog bljeska genijalaca Srne i Mandžukića), ispada da je tako jadna igra veliki uspjeh i da se to tako htjelo. Očigledno da će za buduće utakmice trebati narodu dijeliti sredstva za smirenje, ili je narod toliko oguglao na ovakve stvari da mu je već svejedno.