Jednooka pravda

Dodjeljivanje nagrade “Miko Tripalo” za zaštitu i promicanje ljudskih prava glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću kao i ne dodjeljivanje nagrade Nives Celzijus za najprodavaniju i najčitaniju knjigu “Gola istina” ovih je dana pokrenulo lavinu komentara i polemika, a u prvom je slučaju rezultiralo “iseljavanjem” nekoliko članova iz Hrvatskog helsinškog odbora jer smatraju da priznanje nije trebalo ići u ruke Bajiću, dok je u drugom slučaju pokrenuto preispitivanje kriterija za “Kiklopa”.
I bez da se ide u duboku raspravu o (ne)zasluženosti nagrada posve je, nažalost, jasno kako danas funkcionira, misli i reagira hrvatsko društvo. To što je gospođi Celzijus iz ruku pobjegao “Kiklop” i što je laureat Bajić izjavio da je nagradom zbunjen, ali da je smatra činom hrabrosti HHO-a, dovoljno govori samo za sebe. Pravda možda nije bila slijepa, ali je zasigurno ispala kiklopski jednooka.
Naime, predsjednik Hrvatskog helsinškog odbora Ivo Banac kao da ne želi spoznati kako dodjeljivanje jedne nagrade kao što to je ova za promicanje i zaštitu ljudskih prava nikako nije smjelo potaknuti polemike. Osoba u čije bi ruke došla ova, posebno u današnje vrijeme vrijedna i teško dostižna nagrada, morala je biti odobravana sa svih strana.
Ipak, nagrada Bajiću može se promišljati dvostrano. Kada ovakvu nagradu dobije čovjek na poziciji glavnog državnog odvjetnika onda to može značiti da se radi o visokomoralnoj osobi koja ne pristaje na kompromise kada je u pitanju zaštita ljudskih prava, što je svakako dobro, no isto tako se može gledati i na način da je Bajiću zaštita ljudskih prava posao za koji, kako reče Ivan Grubišić, prima plaću iz proračuna te mu stoga ne treba dodatna nagrada. Upravo je takvo razmišljanje Grubišića navelo da mahne zbogom HHO-u, a zbog nagrade Bajiću iz odbora je istupio i Vladimir Gredelj, dok je najoštriji bio bivši pučki pravobranitelj Ante Klarić koji je istaknuo kako je “hrvatskim ulicama tekla krv” upravo u vrijeme Bajićevog “odvjetnikovanja”. Helena Puljiz vratila je HHO-u povelju “Aleksandra Zec” koju je dobila 2004. godine također zbog mišljenja kako Bajić ne zaslužuje priznanje za zaštitu i promicanje ljudskih prava.
Ono što se nameće kao otužan zaključak cijele politički zapahnute afere jeste pomisao da se u Hrvatskoj nije moglo uprijeti prstom u neku drugu osobu koja se istaknula na području zaštite ljudskih prava. Premda većina Bajiću priznaje zasluge za pomake na polju zaštite ljudskih prava, negodovanje nekoliko javnosti poznatih imena bilo je dovoljno da HHO-u napravi dodatni posao na glancanju njegovog ugleda i važnosti. Tako se zbog “ovjenčavanja” Bajića HHO definitivno nije proveo bajno, a ako treba iz svega izvlačiti pozitivnu stranu onda je to svakako pretpostavka da će ubuduće oni koji nagrađuju i to u ovako osjetljivom i bitnom području, širom otvoriti oba oka kako bi mogli vidjeti i unaprijed i izbjeći afere.
Ispada kako se glavni državni odvjetnik Bajić našao ni kriv ni dužan, no zbunjen, u nezgodnoj situaciji, jer nagradu, dakako, nije mogao odbiti.
Na koncu, kako nas upućeni uče, gola je istina da se ljudska prava ne krše više, nego se o njihovom kršenju više piše!