(Ne)opravdani zvižduci i nedostatak….

Nisam od onih kojima je psovka kao dobar dan. Niti sam fan atomosfere u kojoj se više vrijeđa nego navija. Uživam u dobroj atmosferi, ali isto tako volim način navijanja koji bi omogućio svakom roditelju da bez straha dovede svoje djete na utakmicu. I baš zato me užasno zasmetalo kada je u press-loži, dva reda iznad mene neki čovjek krenuo s vrijeđanjem Sagadina. “Prao” je Zmagi ovaj i živo i mrtvo, dotaknuo se nacionalnosti i meni osobno probio bubnjić. Dodatni sram me uhvatio kada sam okoliko njega izbrojao i nekoliko djece. Nije to bilo lijepo, a i jednostavno mi je bio preblizu, a baš smo mi novinari na tom mjestu trebali biti barem djelomično izolirani. Eto, da bar možemo razmisliti što reći ili napisati.
No, u tom trenutku, oko tri minute prije kraja, mnogo navijača se diže i zviždukom daruje Sagadina. Naime, ovaj je iz igre izveo Morovića, Plaisteda i Rančića, a uveo Stipčevića, Ružića i Cara. Ljudi su poludjeli, a meni je trebalo nekoliko minuta da se saberem, baš radi gospodina iznad mene. I onda sam se preupitao pa što je to tako tragično uradio trener Zadra. Morović je bio zaista dobar. Odigrao je bez greške. Ali u tom trenutku je vidljivo ostao bez daha. Rančić je malo posustao, nisu mu Zvezdini igrači dopustili da igra, tako da je ulazak Cara i Stipčevića i bio nekako logičan. A pogotovo ništa loše ne vidim u činjenici da je ušao Ružić. Pa na kraju krajeva, čovjek je najbolji igrač Zadra ove sezone. A osim toga je najiskusniji i definitvno najrutiniraniji. Logično je da bude u završnici u igri, iako je Plaisted također unio dodatnu energiju. I što se onda dogodi? Serija Zadra 6:2 pa 10:4 i utakmica riješena. Na semaforu stoji nakon samo minute stoji 84-73. A igrom slučaja Car je tri puta zabio, a Ružić pohvatao nekoliko važnih lopti, od kojih i vrlo važan skok u napadu.
Puno ima trenera u Zadru i zaista bi netko tko dođe u grad bio zadivljen načinom na koji Zadrani poznaju košarku. Ali onaj zvižduk je bio pretjeran i stječe se dojam da su godine frustracije se stopile u taj moment.  Momčadi trenutno nije lako, treneru pogotovo. Visi o tankoj niti. I to je vidljivo. Nedostaje ove sezone Zadranima ono nešto. Smijem li reći muda? Ne smijem. Reći ću onda da im nedostaje hrabrosti. Malo sam promatrao klupu Zadra. Nema tu one energije, bodrenja, drskosti. Skakanja na svaki koš. Dovraga nije ga bilo na niti jedan. Možda da Sagadin odvede momčad na pali tečaj kod momčadi Nevena Plantaka, neka igrači vide kako se grize parket, neka se sjete  kako je to biti u timu koji ima drskosti.
Ovoj momčadi to nedostaje. Te čvrstine, te odlučnosti. A samopouzdanje se stvara pobjedama. Isto kao što se i gubi porazima. I sad Zadru ostaje da izabere. Ili će to krenuti na dobro, ili će sve otići u provaliju. Jer, nakon iduće dvije utamice (Hapoel, Zagreb) stvari se mogu popraviti, pokvariti ili ostati iste. Ako Zadar u utorak uspije dobiti (moramo priznati izrazito jaku) momčad Hapoela, pa u subotu u Zagrebu Zagreba, Sagadin će djelomično uspjeti utišati kritičare, jer će na oba kolosjeka (pogotovo NLB ligi) doći u dobru poziciju i barem na kraju jesenskog dijela sezona ostvariti veliku POBJEDU nad protivnicima. Dva poraza bi vjerojatno značila i zbogom.  A poraz i pobjeda bi ostavile upitnike, ali i nadu da će stvari krenuti na bolje. Dvije utakmice. Sedam dana. I mnogo jasnija slika. Ili ne…