Bodulski priki lik

U posljednje doba vodi se zanimljiva polemika o bodulskom ulju i starinskoj preradi.
Postavlja se pitanje: koje maslinovo ulje više volimo? Je li ono prerađeno u hladnom tiještenju ili u toploj preradi. Je li ono od maslina čuvanih u bačvi s morskom vodom, ili ono prerađeno od netom ubranih maslina.
Razmatraju se i rokovi berbe. Neki su za berbu još zelenih maslina, neki zrelih.
Govorimo o otočnom ulju, postojbini uljarstva, primjerice o preradbenim starorimskim torkulima u Mulinama, ili po hrvatski Mlinovima, gdje su se masline torkulale od pamtivijeka i pravilo najfinije ulje.
Ulje zlatnožute do zelenkaste boje, harmoničkoga, slatkastog okusa i blagog vonja.
Odgorčeno morem, punog voćne maslinske slasti od domaće grambučele, drobnice, oblice, orkule i levantinke.
Takvo meko i podatno ulje, oduvijek je bilo priki lik za želučane, jetrene, žučne i bubrežne tegobe.
U bodulskoj preradi dobije se ulje nultog djevičanstva, ali i ono pune zasićenosti masnim kiselinama. Zatim i ono najvrjednije s najviše antioksidansa i sadržaja linolne uljne kiseline gotovo kao u čovjeka.
Cijeni se i jedno i drugo i treće. Ono jače punije, slađe i slasnije ulje, dapače i više. Jer su itekako nedostajale kalorije za teški rad težaka i ribara.
Danas kada se traži maslinovo ulje više za vonj i začin, za pikantni okus, mnogi su skloni povjerovati industrijskoj preradi i tu je neizbježan novi stručni nadzor .
Ali u domeni potrošačkih ukusa tisućljetnih okusa, mirisa i boje, bodulsko ili liburnsko ulje, kako ga neki nazivaju, dobiveno od provjerenih povijesnih sorata u starinskoj preradi, na malim gospodarstvima i u sitnoj proizvodnji, čuvano u kamenicama zbog temperature, zatamnjeno i zaštićeno murkom ili uljnom sriježi, takvo posebno povijesno hrvatsko otočno ulje ostaje nezamjenjivo u potrošnji kao izvorni povijesni proizvod sa zemljopisnim podrijetlom.
Vaš Bage