17 °C
Online izdanje
Nedjelja, 19.veljače 2017.
Vi ste ovdje:  Home » Prilozi » Magazin
RSS feed
Današnji broj
Magazin
Povratak
Sv. Pelegrin, svetac kojeg su Zadrani štovali prije Stošije i Krševana
Piše: Luka Perić
Biskup Pescare poznat pod imenom sv. Cetej ubijen je u političkim previranjima, a prema legendi njegovo je tijelo doplutalo do Zadra. Nedugo nakon što su ga ribari pronašli, o čudesnoj moći Cetejeva tijela osvjedočili su, prema legendi, najprije stanovnici tog kraja, a naposljetku i zadarski biskup i njegovi svećenici, koji nisu znali o kome se radi, pa su ga nazvali sveti Peregrinus (lat. stranac, putnik), piše Nicholas Everett
Sveti Cetej ili Sveti Peregrin zaštitnik je Pescare

Tri tisuće godina povijesti Zadra obilježili su različiti narodi, ratovi i religije koje su sa sobom donosili. I dok kameni, stakleni i metalni ostaci svjedoče o zlatnim vremenima ovog grada, neka razdoblja prilično su slabo istražena, a još manje poznata široj javnosti. Jedno od tih je i vrijeme prije nego je u Zadru djelovao biskup Donat, a istraživanje Nicholasa Everetta sa Sveučilišta u Torontu rasvijetlilo je donekle vrijeme u kojem su Zadrani slavili svog prvog kršćanskog zaštitnika. On je bio današnji zaštitnik Pescare, sv. Cetej, ili - sv. Peregrin.

Nicholas Everett nedavno je u Vjesniku za arheologiju i historiju dalmatinsku, stručnom glasilu Arheološkog muzeja u Splitu, objavio izvorni znanstveni članak o kultu svetog Peregrina u ranosrednjovjekovnom Zadru.

"Malo je toga poznato o Jaderu, današnjem Zadru, tijekom sedmoga stoljeća, kada je postao glavni grad provincije Dalmacije nakon što je Salona napuštena zbog prodora Avara i Slavena na to područje od 614. do četrdesetih godina 7. stoljeća. No preispitivanje jednoga talijanskoga hagiografskog teksta napisanog u tom razdoblju pruža dragocjene dokaze o povijesti Zadra i njegove Crkve, kao i o tijesnim vezama Zadra s Italijom, u čemu se ogleda strateška važnost toga grada u nadzoru nad Jadranom i održanju carske vlasti u Italiji", piše Everett.

U hagiografskom tekstu pisanom na latinskom jeziku pod nazivom Muka Ceteja iz Pescare, tvrdi se, naime, da je tijelo tog talijanskog sveca oko godine 592. pokopano u Zadru, gdje je štovan kao "mučenik Peregrin". Kao i u brojnim drugim slučajevima, radi se zapravo o prepisanom scenariju iz slične prekomorske legende, no Everett preispituje inačicu iz Muke po Ceteju nastalu u 12. stoljeću, koja kult ovog sveca smješta u Hrvatsku, a ne Italiju. U "zadarskom" epilogu ogleda se papinski interes nad provincijom Dalmacijom i carski nadzor nad njom u prvoj polovici 7. stoljeća, u doba kada Zadar postaje njezin glavni grad, nakon napuštanja Salone zbog avarskih i slavenskih najezda u razdoblju od 614. do 640. godine, navodi Everett.

Izvorište legende

U Muci Cetejevoj zabilježeno je da su, u vrijeme langobardskih najezda na Italiju (568.-590.), dvojica langobardskih plemića imenom Alahis i Umblo zaposjela grad Aternum (stari naziv za Pescaru). Tamošnji biskup Cetej se, nakon što je najprije bio pobjegao iz grada i sklonio se kod pape Grgura (590.-604.) u Rimu, vratio u svoju biskupiju, gdje su ga, međutim, optužili da je s Alahisom i bizantskim zapovjednikom Vitalijanom iz obližnje Ortone skovao tajni dogovor o noćnom napadu na grad, kako bi svrgnuli Umbla. Umblo i građani Aterna osudili su na smrt i Alahisa i Ceteja: Alahisu je odrubljena glava, ali se krvnik bojao smaknuti biskupa, te je Umblo morao narediti da Ceteja bace s gradskog mosta u rijeku Aterno-Pescaru. Nakon što je rijeka nekoliko puta izbacila biskupa na obalu posve neozlijeđena, Umblo je naredio da mu se oko vrata veže kamen težak 500 libara te da ga se s njime opet baci u rijeku Pescaru. Cetej se ovaj put utopio, ali njegovo je tijelo otplutalo vodom.

I dok je po talijanskoj inačici legende tijelo isplovilo u Pescari, u ovoj je legendi "po Božjoj zapovijedi i rukama njegovih anđela, tijelo blaženoga mučenika nošeno između morskih dubina i kopna, sve dok jedne noći nije izbačeno u blizini grada Zadra".

Nedugo nakon što su ga ribari pronašli, o čudesnoj moći Cetejeva tijela osvjedočili su, prema legendi, najprije stanovnici tog kraja, a naposljetku i zadarski biskup i njegovi svećenici, te su uredili da se tijelo pokopa "devet milja od grada". Kako nisu znali o kome se radi, nazvali su ga sveti Peregrinus (lat. stranac, putnik).

Premda je Cetej možda i ubijen 590./591. godine, Muka je, u obliku u kojem je sačuvana, vjerojatno napisana tek dobrano nakon što je Pescara sigurno vraćena u krilo Bizanta, kad su njegove crkve iznova uspostavljene, a Langobardi se naselili unutar svog kraljevstva na sjeveru.

Zadar je u to vrijeme bio drugi najznačajniji grad u bizantskoj provinciji Dalmaciji, a nakon razaranja Salone u provalama Avara i Slavena četrdesetih godina 7. stoljeća postao je i njezin glavni grad . Štoviše, crkve Dalmacije potpadale su pod papinsku vlast, a pape poput Grgura I. i Ivana IV. (640.-642.) na tom su prostoru nastojali održati utjecaj Rima u odnosu na lokalne prilike.

Veza Pescare i Zadra

Pet pisama pape Grgura zadarskom biskupu uglavnom se odnosi na spor s jednim drugim biskupom, onim u susjednoj Saloni. No iz tih pisama stječe se uvid da je Zadar bio ključno mjesto u jadranskoj komunikacijskoj i kadrovskoj mreži koja je Rim povezivala s Ravennom, a oba ta grada s Carigradom. Grgur se u svojem prvom pismu (godine 596.) obraća "svećenicima, đakonima, svećenstvu, plemićima i žiteljima Zadra te vojnicima" i upozorava ih da izbjegavaju primanje pričesti od bilo koga tko je povezan s tadašnjim salonitanskim biskupom Maksimom.

Na osnovi ono malo izvora kojima raspolažemo iz tog razdoblja može se zaključiti kako su se pape snažno zauzimali za provinciju Dalmaciju. Papa Ivan IV. (640.- 642.), koji je u Dalmaciji rođen kao sin skolastika, visokoga carskog pravnog savjetnika, slao je u Dalmaciju i Istru goleme količine novca "kako bi otkupio zarobljenike koje su uzeli barbari". Isto tako, Ivan je radi njihova pokapanja u Rimu prikupio relikvije "svetaca mučenika Venancija, Anastazija, Maura i mnogih drugih mučenika te je naredio da se dopreme iz Dalmacije i Istre, piše Everett.

Pescara je Rimu bila najbliža jadranska luka za putovanja u Dalmaciju i pape su joj davali prednost kada se radilo o osjetljivoj ili izravnoj komunikaciji sa svećenicima u provinciji. Tvrdnje Pescare kako se njezin svetac zaštitnik štuje u gradu koji se promeće u novo središte Dalmacije, itekako su godile Papinim ušima. S gledišta crkve u Pescari, promicanje njezinog mučeničkog sveca u Dalmaciji bilo je u suglasju s ustaljenom ulogom grada kao ključne talijanske luke prema toj provinciji i kao pomorske baze na Jadranu, zaštićene vojnom prisutnošću Carstva u njezinim pristaništima i u obalnim vodama.

Pronalazak tijela i pogreb

Everett je posebnu pažnju posvetio poglavljima rukopisnog kodeksa iz venecijske Biblioteca Nazionale Marciana koji potječe iz druge polovice dvanaestog stoljeća. Tekst Muka Cetejeva iz Marcijane sadrži još nekoliko dodataka ili razlika u odnosu na tiskanu inačicu, od koje se dvije bitne odnose na Zadar. Prva se odnosi na govor zadarskoga biskupa i njegovu proaktivnu reakciju nakon što je ribar imenom Valerijan, dok je krpao mreže na svojemu čamcu, opazio "silnu svjetlost" što sjaji s pješčanih nanosa na obližnjoj obali te je krenuvši u potragu za njezinim izvorom pronašao tijelo s kamenom vezanim oko vrata. Ne prepoznavši tijelo, odmah je požurio javiti gradskom "biskupu i namjesniku" što je vidio.

Kada su gradski biskup i namjesnik to čuli, bijahu zapanjeni i počeše se pitati tko bi to mogao biti i odakle je njegovo tijelo moglo doći da bi stiglo dovde. Biskup zadarski se potom obrati namjesniku i žiteljima grada: "Počujte me, sinovi moji: dovezite nam brod i pođimo do tog tijela prije nego što ga divlje zvijeri i životinje ne proždru. Jer to bi bio velik grijeh za nas i za grad." Oni mu odgovoriše: "Učinite po svojoj volji, oče, mi ćemo vas svi podržati."

Biskup naloži da mu se tijelo hitro dopremi te pođe s gradskim svećenicima i namjesnicima do obale i zateče blaženo tijelo s kamenom oko vrata. A kako ga ne prepoznaše niti mu imena ne znaše, nazvaše ga Peregrin. Svi nad njime zajecaše te ga u velikoj tuzi ponesoše, a na njemu se nije moglo pronaći nikakve ozljede. Stoga ga sahraniše s miomirisom slatkim na obližnjem mjestu tik do mora.

Ovaj opis događaja ne može se uzeti zdravo za gotovo kao vjerodostojan prikaz. Naime, opis se lako iščitava kao književni odraz Grgurovih postupaka na početku teksta i odjek tamošnjeg promicanja biskupskog autoriteta. Biskupov govor u vezi s oskvrnućem tijela i posljedicama za Zadar i njegove stanovnike, što je mješavina rimskoga i kršćanskog senzibiliteta, ukazuje na biskupsko prisvajanje kulta jer biskup istodobno preuzima odgovornost kako za kult, tako i za spasenje grada.

Širenje kulta

Autor zaključuje kako Muka ukazuje na snažan biskupski autoritet u Zadru te pobožni i kršćanski gradski puk koji revno sluša svojega biskupa u pružanju dobrodošlice novopridošlom čudesnom tijelu u njihovu gradu i prihvaćanju novog kulta kao dijela njihova vjerskog identiteta.

- U tome što se u Muci spominje i Zadar ogledaju se, po svemu sudeći, stvarni događaji iz "mračnog doba" Dalmacije, kada je zadarski biskup preuzeo primat nad provincijom nakon što se Zadar prometnuo u njezino središte te je, shodno tome, reorganizirao svoju Crkvu. Muka potvrđuje da je to obuhvaćalo i prihvaćanje kulta talijanskog sveca iz Pescare, "susjednoga" grada s druge strane Jadrana, koji je bio od presudnog značenja u održavanju carske mornarice koja je štitila dalmatinsku obalu. Ma koliko bila manjkava kao povijesni dokument, Muka Cetejeva pruža dokaze u prilog boljem razumijevanju tog važnog, ali nedokumentiranog razdoblja u povijesti Zadra i provincije Dalmacije, ističe Everett.

Trenutno nema komentara

Komentiranje više nije dostupno
Copyright © 2008. Zadarski list Uvjeti korištenja | Zaštita privatnosti | Impressum | Marketing
Powered by Sitestudio.hr