Ne gubim vjeru, Bog me priprema za nešto veliko

Imao je odličan hitac u petoj seriji finala. Bacio je kuglu 21.04 i stigao do trećeg mjesta. Bronca je bila na dlanu. Ali snove o prvom hrvatskom odličju s europskoga dvoranskoga prvenstva nakon bronce Branka Zorka na 1.500 metara u Genovi 1992. godine te srebra dvije godine kasnije u Parizu srušio je Čeh Tomaš Stanek. Naime, njegova se kugla u istoj seriji zaustavila na 21,43 metra, da bi u šestoj seriji Portugalac Canko Arnaudov hicem od 21,08 metara zadarskoga bacača spustio na šesto mjesto. Nekadašnji član AŠK Zadar kuglu je bacio samo sedam centimetara slabije od osobnog, ali i hrvatskog rekorda, kojega je postavio prije dvije godine u Fayettevilleu.
– Na pet minuta imao sam broncu. Eto, dočekao sam i ja svojih doslovno pet minuta – rekao je Žunić, a problem je predstavila ta šesta minuta. Naime, u istoj seriji Žunić je pao na četvrto, a u posljednjoj seriji i na peto mjesto. Povijesno jako natjecanje iz kugle na Europskom dvoranskom prvenstvu, stajalo je Žunića medalje.
Dojmovi
– Sada su se dojmovi malo smirili. Prošlo je ipak tjedan dana i mogu reći da se osjećam dobro u vezi svog rada. Napredovao sam, digao sam prosjek rezultata za pola metra. Stvarno sam bio zadovoljan i emocionalan kada sam bacio za broncu. Male su bile šanse da će ta bronca otići iz mojih ruku. Emocije su proradile i utjecale na zadnju seriju. Na pet minuta bio sam presretan, a tada se sve izokrenulo. Prvo sam bio tužan pa ljut jer u zadnjoj seriji nisam uspio baciti još više. Bio sam spreman u nogama i šakama za srebro. Siguran sam u to i žao mi je što sam se u tom zadnjem hicu fokusirao samo na noge.
Teško je izgubiti medalju na ovakav način. Daje li ovo iskustvo dodatan poticaj za budućnost?
– Prije svega bih rekao da sam ponosan na sebe, a ovo mi svakako daje motiv da stalno budem dobar, da se ustalim na 21 metar i da, kada dođe trenutak da 20 cm odlučuje o medalji, ja budem taj koji će baciti i pola metra dalje.
Zlato je osvojio svjetski juniorski prvak i rekorder, Poljak Konrad hicem od 21,97 metara, što je najbolji rezultat sezone na svijetu, deseti rezultat svih vremena i novi europski rekord. Stanek je s osobnim rekordom od 21,43 metra osvojio srebro, Nijemac David Storl je hicem od 21,30 metara osvojio broncu.
– Ma svi su bacali luđački dobro.
Pehovi
Nekako se čini da te prate veliki pehovi na velikim natjecanjima?
– Svaki puta sam imao peh. Ovo je moje četvrto Europsko prvenstvo i svaki puta sam bio spreman za velike stvari. U Zürichu sam 2014. bacio svoj osobni rekord i nedostajalo mi je 12 cm za broncu, 15 za srebro. Godinu dana kasnije u Pragu u kvalifikacijama bacim hrvatski rekord, a noć prije finala ne mogu spavati radi jet-lega. U Amsterdamu tjedan dana prije bacim 20.73, stignem spreman, a u finalu u drugom hicu ozlijedim leđa i ne mogu nastaviti natjecanje. Inače 20.59 bilo bi dovoljno za medalju. Na Olimpijskim igrama u Riju odem popodne prije finala spavati i probudim se kao da me vlak pregazio.
Potom se dogodio i nesretni Beograd?
– Ovaj puta sam odlučio da neću spavati, bacim odličan hitac i dogodi se jedno od povijesno najjačih natjecanja. I to i u kugli i u skoku s motkom, a tu smo mi Hrvati imali najjače predstavnike. Horvat s 5:80 nije osvojio medalju, a u Amsterdamu bi s tim rezultatom osvojio zlato. Ja bacim preko 21, što bi gotovo uvijek prije bila medalja, često i zlatna, a ovaj put završim peti.
Pamet i tehnika
Slijede novi ciklusi, nove pripreme i novi izazovi.
– Sada sam svakako pametniji. U idućih mjesec dana radit ću na fizičkoj pripremi, mobilnosti, učvršćivanju malih mišića, učvršćivanju trupa, ali i na tehnici. Baš u tehnici imam najveći prostor za napredak. Kada završim taj uvodni dio, kondiciju ću održavati, jer ja i sada već imam snage da bacam preko 22 metara. Baš zato moram što više raditi na tehnici. U SAD-u sam, nakon oporavka od ozljede šake, imao bacački trening jednom tjedno. A potrebno je imati četiri takva treninga. Zato i slabo pogađam kuglu, imam tu bol u prstima, uvijek me pecka ta kugla. Nikada ju nisam pogodio kako treba.
Šest mjeseci u SAD-u je ipak donijelo pomak?
– Svakako. Nije bilo lako u početku. Ta ozljeda šake me obeshrabrila. Ali bio sam motiviran, imao sam mnogo prostora za napredovati u snazi. Digao sam sve rekorde, od dizanja, skokova, do bacanja kugle iznad glave, ispred sebe. Podigao sam razinu snage do te mjere da sam mogao za metar premašiti svoj osobni rekord, ali problem je bio manji broj bacanja.
Straha za budućnost nema?
– Nema. Imam osjećaj da me Bog priprema za nešto dobro, za nešto veliko. Na meni je da ostanem strpljiv i da ne gubim vjeru.