Bez njih trojice Varoš je teško zamisliti

Ipak, ima nešto u Zadru što nema nigdje, a to je ono da se nitko neće naljutiti kad mu ispričaš vic. Zadar je veseli grad i uvijek je tu bilo lijepo živjeti. I sad je lijepo, samo jako teško, govori Hofman
Kad je netko jako musav, kad ne odgovara na moj “dobar dan” prvi put, ja mu opet kažem drugi put, pa treći put, pa negdje na četrdeset šesti put i on odgovori s “dobar dan”, priča Dule
Uvijek sam želio živjeti u Dalmaciji i taj mi se san ostvario. Tu sam upoznao svoju današnju suprugu i s njom osnovao obitelj. Ljudi su me ovdje jako dobro prihvatili i sad se osjećam sto posto domaće, priča Mate
Jedna od prednosti života u malom gradu je činjenica da se svi više – manje poznaju. Gdje god dođeš nasmije ti se neko poznato lice i padne neka ćakula. S obzirom da je došlo vrijeme kad su ljudi jedni prema drugima sve hladniji, međusobno otuđeniji i svatko negdje juri gledajući svoja posla, rijetkost je otići, primjerice, u trafiku po novine i tamo se nasmijati od srca s nepoznatim prodavačem.
No u zadarskoj Varoši je to sasvim normalno, budući da tamo, u krugu od parsto metara, već godinama rade uvijek nasmijani i simpatični krojač Mate Žagar, poznatiji kao Mate Ž., urar Davor Hofman i trgovac Duško Bjelan zvan Dule.
Hofmane u Zadar dovela – bura!
Najduže je na svom mjestu urar Hofman čiju je radnju, igrom sudbine i bure, otvorio njegov otac još 1950. godine.
– Rođen sam u Novom Sadu gdje je moj otac, po direktivi onoga vremena, morao otvoriti urarsku radnju. Tražio je premještaj i poslali su ga u Senj, no zbog jake bure morao je pristati u Zadru. Tako je, zajedno s familijom, u Zadru i ostao, priča Davor.
Kako je Davor išao u školu na Poluotoku, počeo je sve češće dolaziti kod oca u radnju i čim se počeo igrati s budilicama razvila se ljubav za mehaniku i urarstvo. Nakon školovanja i položenog majstorskog ispita radio je s ocem, a kad je on otišao u mirovinu, Davor je preuzeo radnju.
– Sve je bilo dobro do devedesetih – bilo je posla, radilo se i živjelo, a onda je došao rat i četiri godine života su nestale. U to doba sam pomagao oko tehničkih stvari na terenu, a samoinicijativno sam održavao i sat na Gradskoj straži. Kad se poslije rata ponovno počelo raditi, mehaniku je izgurala elektronika i morao sam sve ispočetka učiti, kaže Davor.
Hofman je jedan od rijetkih preostalih majstora urara pa je vrlo koristan zaljubljenicima u stare mehaničke satove, koji zbog njega dolaze čak iz Njemačke i Nizozemske, jer tamo svoje antikne satove nemaju gdje popraviti.
Neki kod Hofmana dolaze i po novi vic, s obzirom da ih on zna “oko pet, šest tisuća”, i to još uz popratnu gestikulaciju i imitiranje svih likova – od Muje i Hase do Bobija i Rudija, preko Bodula i Vlaja do Srba, Slovenaca i Njemaca.
– Sad je došla kriza i ljudi su sve otuđeniji. Riva i Kalelarga su prije bile pune poznatih ljudi. Sad se promijenila struktura stanovništva, a većina onih koji su ostali neće ni izaći jer nemaju novca da plate prijatelju kavu. Zato je u poslu i životu humor i uveseljavanje ljudi jedino što nam uvijek ostaje, govori on.
Davor priča da je imao priliku raditi u velikim tvrtkama u Švicarskoj i Belgiji.
– Ipak, ima nešto u Zadru što nema nigdje, a to je ono da se nitko neće naljutiti kad mu ispričaš vic. Zadar je veseli grad i uvijek je tu bilo lijepo živjeti. I sad je lijepo, samo jako teško, govori Davor.
A onda opet s teških tema Davor prelazi na viceve i baca jedan za drugim kao iz rukava. Pa upita: “Što je to – pitaš stojećki, dobiješ ležećki, s jedne strane lizneš, a s druge pritisneš?”
Smijeh je pravi lijek
Da je odgovor poštanska marka sigurno zna Dule iz trafike Pax, poznate i kao trafike Otvoreno, s obzirom da Dule i Davor skoro svakodnevno razmjenjuju nove viceve i komentiraju zbivanja u gradu, zemlji i svijetu.
I Davor nije jedini “vic sugovornik”. Dule od 1997., od kad radi u trafici Pax, uspjeva naći zajednički jezik sa svakom svojom mušterijom.
– Devet godina sam plovio, no onda je došla familija i nije se isplatilo biti odvojen od nje. Tada sam počeo raditi u trafici. Počelo je to kao pomoć prijatelju, a na kraju se pretvorilo u dugogodišnji biznis. Inače, cijeli život živim na Poluotoku i od početka su moji kupci najčešće domaći, meni poznati ljudi. Tako je bilo prije, kad mi je trebalo sat vremena da prošetam od Sv. Stošije do Trga jer bi svako malo stao da se nekom javim. Sad se baš i nemam kome javiti, nekih više nema, a došle su nove generacije, govori Dule te dodaje da mu iz mlađih dana najviše nedostaje nogomet sa starom ekipom na Mornarici.
No izgleda da on zna sa svim generacijama, a tako i sa svakakvim ljudima.
– Kad je netko jako musav, kad ne odgovara na moj “dobar dan” prvi put, ja mu opet kažem drugi put, pa treći put, pa negdje na četrdeset šesti put i on odgovori s “dobar dan”, priča Dule.
Kaže da je s ljudima najlakše raditi uz dobru šalu. No ima dana kada čovjeku jednostavno nije do smijeha. Dule i za to ima lijek. Kako kaže, kad se probudi na lijevu nogu, samo se pogleda u ogledalo i opet se smije.
Kad njega vide tako nasmijanog i kupcima se ozare lica, u Paxu jednostavno takva atmosfera vlada – kupiš novine, dobiješ dobro raspoloženje gratis.
Malo dalje u Varoši, pokraj zgrade suda, u krojačkom obrtu Mate Ž. stvari slično stoje.
Mate Ž. kao varoška konstanta
Tamo od 1993. godine radi krojač Mate Žagar koji je iz Molva u Podravini doselio u Zadar još 1968. godine.
– Preko oglasa u novinama sam našao posao u Zadru kod jednog jako dobrog majstora. Uvijek sam želio živjeti u Dalmaciji i taj mi se san ostvario. Tu sam upoznao svoju današnju suprugu i s njom osnovao obitelj. Ljudi su me ovdje jako dobro prihvatili i sad se osjećam sto posto domaće, priča Mate.
Iz Podravine mu najviše nedostaje obitelj, posebno braća koja žive u Koprivnici, ali i s njima se uspije vidjeti svake godine bar jednom.
Kao krojač Mate radi već četrdeset godina. Neko vrijeme je radio sam, a sad ima dvoje kolega.
Na svojoj šivaćoj mašini koja mu je vjerna punih trideset godina, Mate je sašio brojna odijela, haljine i ostale oprave, no sad se to rijetko traži. U svom kreativnom neredu u kojem se, kako kaže, najbolje snalazi, Mate sad najviše radi na popravcima odjeće.
Osim kreativnog nereda, njegovu radnju krase slike koje su mu darovali zadarski umjetnici.
– Moje stranke su većinom iz susjedne zgrade suda, ljudi iz grada i otočani, a ima puno i novih mladih ljudi. Neke svoje stranke poznajem već godinama i postali smo pravi prijatelji, ali i s mladima se jako dobro slažem i gradim prijateljski odnos, zaključuje Mate.
Kakve to igre život igra – Davora je bura dovela u Zadar, a ljubav prema urarstvu zadržala ga u Varoši, Dulu je more izbacilo nazad na kopno u Varoš gdje i pripada, a Mate je, negdje između odijela i haljina, svoju sudbinu baš tu iskrojio. Bila to igra sudbine ili puka slučajnost, bez njih trojice zadarsku Varoš teško je zamisliti.
 

Tko će vratiti život na poluotok

Već svima poznatu teoriju da život pomalo odlazi s Poluotoka potvrđuju i ovi “varoški starosjedioci” Davor, Dule i Mate.
Prije je u Varoši sve bilo puno različitih obrta, a sad su ostali uglavnom samo ugostiteljski. Kad se pristanište trajekta preseli u Gaženicu, bit će još i gore jer će Poluotok izgubiti otočane, govori krojač Mate.
Uspoređujući Poluotok danas i prije dvadeset godina, Dule iz trafike smatra da je devastiran u svakom smislu – ekonomskom, kulturološkom, socijalnom…
Kako kaže urar Davor, prije su obrtnici poštivali jedni druge, ali i svoje mušterije, znajući da i oni moraju od nečega živjeti. Sad se to promijenilo, stari način poslovanja u gradu izumire zbog čega, između ostalog, krivi i lošu politiku.
– Zadnjih deset godina je Varoš nešto živnula, ali sad je opet sve stalo zbog krize posla, novca i ostalog. Posljedice loše politike, spomenička renta, komunalna naknada, poskupljenje vode i struje te pomankanje posla vodi u totalno zatvaranje obrta na Poluotoku, pribojava se Davor.