Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

19 C°

Hvala, hvala svima!

12.10.2010. 22:00


JA OVO NE MORAM TRPJETI!
Palim televizor, ne slutivši nikakvo zlo, a na programu je humoristični (smiješno je jedino to što ga tako nazivaju) show “Selo i grad”. Gledao sam nekoliko minuta par kreatura koje su pokušavale biti smiješne nekakvim egzaltiranim pošalicama primjerenijim nekom društvu koje se nakon lova skupilo oko kotlovine nego državnoj televiziji, ali izazvali su mi samo zabrinutost i suze (od tuge, ne od smijeha). Stanje mi se pogoršalo kada sam vidio da je gost i iskomplesirani pjevač Houdek, da je u publici neki debeli svećenik koji se gegao u ritmu muzike (?) zagrlivši pri tome dvije snaše u narodnoj nošnji (???), pa sam počeo sasvim nevezano razmišljati o tome kolika mi je plaća i kako nemam nikakva dodatak na uvjete rada i PTSP pa sam s gađenjem okrenuo program. Ovo je previše i za tv Svekrvu, tojest Mrcinu).
MUČENJE PROTIV IZRAELA
Kao što svi stalni čitatelji ove kolumne znaju, ja prezirem domaću nogometnu ligu ali sam i vatreni navijač Hrvatske reprezentacije otkako je vodi Slaven Bilić. Morao sam zato gledati utakmicu (mučenje) protiv Izraela, i ugodno sam se iznenadio. Ne naravno igrom koja je bila loša, nego dosta realnim komentiranjem našeg komentatora koji je otvoreno govorio o tome što ne valja u našoj igri (a nije valjalo dosta toga), a osobito mi je bilo drago što nije padao u euforično kričanje nakon postignutog prvog gola koji nam je manje – više darovan. Naši su nas nervirali tijekom cijele utakmice, a osobito je grozno bilo pred sam kraj kada su se Mandžukić i Bilić dodavali pred golom na kojem nije bilo golmana i na kraju sve upropastili. Vidjeli smo da i u Izraelu ima idiota, tj. jednog navijača koji je uletio u teren sa zastavom i trčao po terenu. Zašto idiot? Zato što njegovi u zadnjih deset minuta ganjaju rezultat, a on odugovlači bez veze. I za kraj, ipak nije moglo proći bez voditeljskih bisera, jer smo čuli da “treneri kažu da je rezultat 2:0 najgori mogući. Jedan primljeni pogodak sve mjenja i najavljuje neizvjesnost do kraja”. Logika je to koja izaziva smijeh, jer ne treba biti puno pametan pa zaključiti da je najbolji rezultat 18:0 i to dvije minute do kraja utakmice. Bilo kako bilo, hvala sucu, golmanu Runji i strijelcu Kranjčaru.
EDUKATIVNA EMISIJA
Kod Stankovića ove nedjelje nije hvala Bogu bilo političara (trebalo bi ubuduće uzeti u obzir da je tada vrijeme ručka i da djeca gledaju televiziju), nego samo jedan nogometni trener. Ali, iako je taj čovjek trener Dinama, a zna se što se tamo sve događalo zadnjih dvadesetak godina, bilo je baš zanimljivo. Nije bilo bahaćenja na kakvo smo navikli kada je domaći nogomet u pitanju, jer Vahid Halilhodžić evidentno ima ono što mnogima nedostaje, a to je kućni odgoj. Doduše kućni odgoj nemaju njegovi trenutačni poslodavci, ali to je sada njegov problem. Čuli smo što je sve prošao tijekom rata, kako je izgubio, a ne zaradio, čuli smo kako je ponosan “što je nakon svega ostao čovjek”, a i zanimljiv zaključak da se “društvo se dijeli na ljude i neljude, a on je nažalost u Mostaru upoznao sve”. Ovaj put su i poruke gledatelja bile jednake, tj pozitivne, osim jednog nesretnika kojem nije bilo jasno zašto je Stanković pozvao ovog gosta. Na žalost, moramo se pomiriti s činjenicom da uz nas žive ljudi kojima ništa nije jasno.
MELEM NA RANU
Nakon što smo petak i subotu u udarnom HRT-ovom terminu bili prisiljeni gledati zamornu Vrdoljakovu trakavicu “Duga mračna noć” u kojoj svi likovi, od malog djeteta pa do stare bake, govore kao da čitaju iz političko – domoljubnih pamfleta (po tko za koji put smo se uvjerili da su mu bolje išli partizanski filmovi, ma koliko se on trudio dokazati suprotno), u nedjelju je repriza domaćeg filma “Dva igrača s klupe” došla kao melem na ranu. Ovu crnu komediju Dejana Šorka krase kao prvo, fantastična gluma (osobito Gorana Navojeca i Tarika Filipovića), a kao drugo, odličan scenarij u kojem se autor nemilosrdno izruguje s situacijom i navikama, da se tako izrazim. Jedino mi nije jasno zašto piše da film nije za mlađe od 12 godina, jer iz ovoga se filma može štošta naučiti, na ovaj ili onaj način.
FILM ZA MALU DJECU U 23 SATA
Ima li itko stariji od tridesetak godina a da nikada nije gledao ni jedan film sa Bud Spencerom i Terence Hillom? Ja sam svojevremeno pogledao samo jedan, pošto sam tada imao već desetak godina, bio sam prestar za takve filmove u kojima je glavna radnja tučnjava, jurnjava automobilom i pošalice koje su smiješne samo nekome tko je dijete ili ima IQ malo ispod donje granice. Najveselije je kada počne opća tuča, a u podlozi puste vesele pjesmice na engleskom, iako je cijeli film na talijanskom jeziku. Dobro je to što na kraju pobjede dobri momci, a loše je to što ovaj simpatični film koji ne može gledati nitko stariji od osam godina emitiraju sat vremena prije ponoći, ali na takve smo perverzije već trebali naviknuti gledajući hrvatsku televiziju.