Petak, 29. ožujka 2024

Weather icon

Vrijeme danas

21 C°

Hrvatski Don Quijote

Autor: Željana Gardijan

12.11.2009. 23:00


Gotovo svaki izlazak predsjednika Stjepana Mesića za govornicu bio je žestoka kritika gospodarstva i politike koja stoji iza njega i u njemu, no na svom je posljednjem obraćanju ekonomistima na tradicionalnom godišnjem savjetovanju Hrvatskog društva ekonomista u Opatiji, predsjednik kritizirao i samoga sebe.
Priznao je da u dobrom dijelu nije uspio u naumu poticanja zaokreta gospodarske politike na proizvodnju i zapošljavanje.
Kazavši kako se ponekad osjećao kao Don Quijote, predsjednik je tijekom svog mandata, istina, često jurišao na vjetrenjače, a one se prema njegovim riječima i sada vrte u pogrešnom smjeru. U ozračju predsjedničke kampanje dok njegov predsejdnički pješčanik curi, kao da se htio opravdati, a istodobno između redaka odaslati poruku da ni među aktualnim predsjedničkim kandidatima ne vidi jasno onoga koji bi bio predsjednik novoga kova.
Kako predsjedničke ovlasti imaju svoje granice tako je Mesić svoje uzaludne kritike stanja u gospodarstvu na određen način ipak vrednovao jer su, eto, one bile dobre i vizionarske, no nije bilo političara koji bi ih poslušali i na temelju njih zacrtalii boljitak svih građana, ne proizvodeći brojne afere, koje su se pod udarom krize ogolile i pokazale u svoj svojoj sramoti.
Istaknuvši kako je cijelo jedno desetljeće uzaludno pokušavao preusmjeriti Hrvatsku, kritikama jedino umirujući vlastitu savjest, a ne uspijevajući bitno pomaknuti Hrvatsku “bolesnu od nezaposlenosti”, Mesić je otvorio prostor i svojim kritičarima koji sada slobodno mogu reći kako je s pravom predsjedničkom strašću samo uprazno kritizirao Vladu.
Ipak kroz samokritični stav, Mesić je htio provući misao koja se može smatrati državničkom.
On je, naime, ustvrdio poražavajuću političku činjenicu koja je dovela do “gripoznog” gospodarstva, a to je ona da političari vide i žele gledati samo do kraja svoga madnata, a poslije kako bude. Visoka razina odgovornosti za vlastitu dobrobit i osobno blagostanje potapa odgovornost za generacije koje dolaze kao i viziju budućnosti, te se tako žalobna vjetrenjača uvijek nanovo pokreće u smjeru kojim trenutačno puše politički vjetar.
To što postoji generacija mladih koja možda nikada neće dobiti priliku da se uključi u svijet rada i što će biti prepoznata kao izgubljena, malo je brinulo kratkovidne političare, a i rastrčane predsjedničke kandidate ponovno ponajviše zaokupljene svojom “visošću” i određivanjem smjera “lijevo” ili “desno” kao da predsjednik Hrvatske smije i može govoriti koja mu je “ruka” miliija.
Umjesto jasnog osvjetljavanja puta kojim bi poveli zemlju, predsjednički kandidati većinu energije troše na protukandidate posebno one koji su donedavno bili s njima pod istim stranačkim šatorom. Oni koje je iznjedrila stranka prebrajaju postotke koje će im oteti dojučerašnji stranački kolege o kojima donedavno nisu imali reći ništa drugo osim hvale.
Takva kampanja, u vrijeme dok se ne vidi svjetlo na kraju tunela, iako bi to oprimistična premijerka htjela, po odgovornosti za budućnost generacija koje dolaze, puno teže pada od “ispovijedi usamljenog viteza”.
Ipak tužno je što je i svekritičnom predsjedniku Mesiću trebao iscuriti mandat da prikupi snagu reći kako su s njegovih brojnih govornica isparile prazne riječi.